Evo me nakon duzeg vremena. Moram da priznam da sam nesto izgubio volju da pisem, sto zbog (veoma) brzog povratka u rodnu grudu, sto zbog "gubitka" saputnika.
Elem, ja se pripovrnuh na stari kontinent sa sve mogucim peripetijama. Prvo mi je let za Rim kasnio 7 sati da bi opet ista kompanija (Alitalia) kasnila i sa drugim letom za Madrid jos sat vremena. Sve bi ovo bilo podnosljivo da ja nisam imao kupljenu voznu kart iz Madrida za Valensiju. Srecom ili time sto sam bio vidovit, kupio sam tu kartu 9 sati nakon prvobitnog vremena slijetanja na Barahu tako da sam uspio da stignem 20 minuta prije polaska.
A voz - kakv voz!!!! Jurili smo tricavih 300 na sat sa sve truckanjem da si mogao da pravis kulu od karata.
Valensija je definitivno grad koji bih obisao jos koji put. Samo da se posjeti Grad umjetnosti i nauke treba vam barem 2 dana (ako ne i 3) ali sam ga ja bukvalno pretrcao za 8 sati. I naravno pao s'nogu. Evo sam postavio neke fotke pa bacite pogled.
E sad koliko sam uzivao u Valensiji tako trenutno ne podnosim Bari. Prvo sto sam jedva nasao prenociste. Jeste da sam imao tri adrese ali nisam ocekivao ni da rodjeni Barani (ili kako se vec pise) ne znaju adrese u svom gradu. Sta vise, mapa a i same ulice su bile toliko konfuzne da se pitam kako neko uspijeva da se snadje u njima. A i ova vrucina!!!! Uh....
Eto, moj se put privodi kraju. Stoga smatrajte ovo poslednjim postom.
Ta-taaaaaaaaaaaaaaaaa
Jednog lijepog jesenjeg dana troje hrabrih i odvažnih musketara se odlučilo da izvede avanturistički pohod ka Južnoj Americi (i dalje). Na žalost, jedan od troje musketara je odustao od puta tako da su na kraju ostala samo dvoje najhrabrijih i najsmjelijih. Mislili,smišljali i planirali su ovaj put već vise od šest mjeseci tako da su ga evo napokon sa nestrpljenjem i docekali. Ova strana tj. blog je mjesto gdje ce svi zainteresovani moci vidjeti nase male pustolovine.
30 June 2011
25 June 2011
Tango
Iako BsAs ima toliko toga da pruzi i predstavlja grad u kome ima toliko toga da se vidi, mislim da je samo ova rijec dovoljna da ga opise. Barem meni. BsAs sam izabrao zbog tanga, tamo sam ga trazio i svakodnevno nalazio.
Tokom citavog ovog puta mislim da smo imali dosta srece ali ona je tek dosla na vidjelo na dan putovanja iz La Paza za BsAs. Kako mi je let isao veoma rano i to preko Lime, to nisam bio svjestan jedne komplikacije koja se uveliko odvijala u Cileu. Zapravo, negdje na granici izmedju Argentina i Cilea je proradio vulkan i svu svoju prasinu i pepeo slao ka BsAs-u, tako da je tog jutra aerodrom bio zatvoren. Tek kada sam stigao u Limi saznao sam da je aerodrom zatvoren i da ga cas otvaraju cas zatvaraju. Nakon dva sata cekanja kapetan naseg aviona je donio odluku da poletimo. Poslije 4 sata leta smo sletjeli na aerodrom Ezeiza u BsAs-u i bili jedan od 8 aviona koji su slejteli tog dana. Na zalost, Marijin avion je bio odlozen ali je i ona dosla dan nakon toga.
Kao sto vec rekoh, odmah nakon dolaska smo se bacili u trazenju informacija oko milongi, casova, praktika i tome sl. (za sve neupucene: milonga - plesno vece tanga, casovi - casovi i praktika - casovi na kojima se samo vjezba tango). Srecom, preko Matijasa (momka koga sam ugostio u Podgorici) upoznali smo Marsela koji je inace i sam tanguero tako da smo imali pravog "vodica" za ovu vrstu desavanja.
Neka dnevna rutina bi nam bila da preko dana obilazimo BsAs a predvece da odemo ili na cas ili na milongu ili i jedno i drugo.
Kako je drugi razlog za nas dolazak bio cuveni argentinski mesni obrok, to nas je Matijas jednog dana odveo na njegovo omiljeno mjesto. Kada smo zavrsili obed moram da priznam da se bas ne sjecam najbolje sta sam radio narednih par sati jer sam se toliko bio najeo (da ne kazem kako je meso bilo ukusno) da mi je i zadnji eritrocit otisao u stomak.
I na kraju, treci razlog naseg dolaska (pa dobro, uglavnom ovo vazi za mene) jeste fudbal. Imao sam zelju da posjetim utakmicu Boke ili Rivera ali se do naseg dolaska prvenstvo zavrsilo i ostala su bila jos dva kola da se odigraju (ni meni ovo nije u potpunosti jasno). Elem, River jeste imao utakmicu na domacem terenu ali kako je to bila odlucujuca utkamica za njih (da li da ostanu u prvoj ligi ili ne) to je karata bilo nemoguce doci. Mogao sam ih nabaviti preko agencija ali mi je cijena od 70 eura bila ipak previsoka.
I eto, na kraju mi se opet ponavlja istorija. Izgleda da je onaj vulkan opet proradio pa su juce i danas otkazivani neki letovi. Iskreno se nadam da nece doci do otkazivanja mog ali cu tek sjutra znati.
Tokom citavog ovog puta mislim da smo imali dosta srece ali ona je tek dosla na vidjelo na dan putovanja iz La Paza za BsAs. Kako mi je let isao veoma rano i to preko Lime, to nisam bio svjestan jedne komplikacije koja se uveliko odvijala u Cileu. Zapravo, negdje na granici izmedju Argentina i Cilea je proradio vulkan i svu svoju prasinu i pepeo slao ka BsAs-u, tako da je tog jutra aerodrom bio zatvoren. Tek kada sam stigao u Limi saznao sam da je aerodrom zatvoren i da ga cas otvaraju cas zatvaraju. Nakon dva sata cekanja kapetan naseg aviona je donio odluku da poletimo. Poslije 4 sata leta smo sletjeli na aerodrom Ezeiza u BsAs-u i bili jedan od 8 aviona koji su slejteli tog dana. Na zalost, Marijin avion je bio odlozen ali je i ona dosla dan nakon toga.
Kao sto vec rekoh, odmah nakon dolaska smo se bacili u trazenju informacija oko milongi, casova, praktika i tome sl. (za sve neupucene: milonga - plesno vece tanga, casovi - casovi i praktika - casovi na kojima se samo vjezba tango). Srecom, preko Matijasa (momka koga sam ugostio u Podgorici) upoznali smo Marsela koji je inace i sam tanguero tako da smo imali pravog "vodica" za ovu vrstu desavanja.
Neka dnevna rutina bi nam bila da preko dana obilazimo BsAs a predvece da odemo ili na cas ili na milongu ili i jedno i drugo.
Kako je drugi razlog za nas dolazak bio cuveni argentinski mesni obrok, to nas je Matijas jednog dana odveo na njegovo omiljeno mjesto. Kada smo zavrsili obed moram da priznam da se bas ne sjecam najbolje sta sam radio narednih par sati jer sam se toliko bio najeo (da ne kazem kako je meso bilo ukusno) da mi je i zadnji eritrocit otisao u stomak.
I na kraju, treci razlog naseg dolaska (pa dobro, uglavnom ovo vazi za mene) jeste fudbal. Imao sam zelju da posjetim utakmicu Boke ili Rivera ali se do naseg dolaska prvenstvo zavrsilo i ostala su bila jos dva kola da se odigraju (ni meni ovo nije u potpunosti jasno). Elem, River jeste imao utakmicu na domacem terenu ali kako je to bila odlucujuca utkamica za njih (da li da ostanu u prvoj ligi ili ne) to je karata bilo nemoguce doci. Mogao sam ih nabaviti preko agencija ali mi je cijena od 70 eura bila ipak previsoka.
I eto, na kraju mi se opet ponavlja istorija. Izgleda da je onaj vulkan opet proradio pa su juce i danas otkazivani neki letovi. Iskreno se nadam da nece doci do otkazivanja mog ali cu tek sjutra znati.
21 June 2011
Nista novo
Evo sam ugrabio da postvaim neke nove fotke i par filmcica iz Uyunija pa uzivajte. Nisam nesto raspolozen za piosanje pa cu ovaj put to preskocit. Ne znamjerajte.
....
....
20 June 2011
El Camino de la Muerte
El Camino de la Muerte, Death road ili vam Put smrti je, nekada, bio jedina saobracajnica izmedju La Paza i istocnih, nizih, krajeva zemlje. U to vrijeme desavalo se da skoro svakog dana jedan (ili vise) kamiona/autobusa padnu niz stranu ovog puta i zavrse na dnu 100 do 400m visoke litice. Kako je put uklesan u skoro verikalnu liticu to je jedna strana puta ogranicena stijenama a druga potpuno otvorena.Cisto da steknete uvid kako sve to izgleda nesto fotografija mozete vidjeti ovdje:
http://www.google.com/search?q=death+road&hl=es&client=firefox-a&hs=N3h&rls=org.mozilla:es-ES:official&prmd=ivns&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=EXL_Tb3lGMWftwe8nJy8Dg&ved=0CCcQsAQ&biw=1024&bih=604
Danas, ovaj put se zaobilazi od strane saobracaja jer je napravljen noviji, moderniji (citaj sigurniji) put, dok stari put koriste iskljucivo turisticke agencije za ture spustanja biciklima.
Tura spustanja je trajala nekoliko sati i podrazumijevala je dva dijela. U prvom dijelu se spustamo asfaltnim putem a u drugom prelazimo na stari makadamski put i njime se spustamo do cilja. Tacka sa koje krecemo se nalazi na nekih 4.700 mnv a cilj na nekih 1.200 tako da se u 60 km (koliko je dugacka dionica) spustamo nekih 3.600m.
Kada smo krenuli svako je dobio (pored bicikla) pantalone, termo majcu (koju smo nosili preko nasih), jaknu, kacigu, rukavice kao i stitnike za kolena i laktove. Kako smo bili na velikoj nadmorskoj visini bilo je poprilicno hladno tako da smo pored svega ovoga obukli i po jedan dzemper.
Prva dionica po asfaltu (nekih 20ak km) je prosla prilicno lagano i taj dio puta se koristi kako bi se malo bolje privikli na bicikla.
Kada smo sisli na makadamski dio vec je bilo otopljelo pa smo skinuli jakne. U narednih 2 sata smo se spustili do cilja bez vecih problema. Kako nije bilo pametno da drzimo aparate uz sebe, to smo ih ostavili u autobusu koji nas je pratio tako da nemamo mnogo fotografija. Medjutim, vodici su imali aparate pa su nas oni i snimali i fotografisali tako da smo na kraju dobili poi CD sa svim tim materijalom.
Na kraju, kada smo se spustili do cilja, zavrsili smo u hostel gdje su nas cekali tusevi, topli rucak, ljuljaske za izlezavanje kao i bazen jer smo vec tu mogli da idemo u sorcevima i da se brckamo u (nebastoplom) bazenu.
Poslije nekoliko sati izlezavanja krenuli smo nazad za La Paz.
http://www.google.com/search?q=death+road&hl=es&client=firefox-a&hs=N3h&rls=org.mozilla:es-ES:official&prmd=ivns&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=EXL_Tb3lGMWftwe8nJy8Dg&ved=0CCcQsAQ&biw=1024&bih=604
Danas, ovaj put se zaobilazi od strane saobracaja jer je napravljen noviji, moderniji (citaj sigurniji) put, dok stari put koriste iskljucivo turisticke agencije za ture spustanja biciklima.
Tura spustanja je trajala nekoliko sati i podrazumijevala je dva dijela. U prvom dijelu se spustamo asfaltnim putem a u drugom prelazimo na stari makadamski put i njime se spustamo do cilja. Tacka sa koje krecemo se nalazi na nekih 4.700 mnv a cilj na nekih 1.200 tako da se u 60 km (koliko je dugacka dionica) spustamo nekih 3.600m.
Kada smo krenuli svako je dobio (pored bicikla) pantalone, termo majcu (koju smo nosili preko nasih), jaknu, kacigu, rukavice kao i stitnike za kolena i laktove. Kako smo bili na velikoj nadmorskoj visini bilo je poprilicno hladno tako da smo pored svega ovoga obukli i po jedan dzemper.
Prva dionica po asfaltu (nekih 20ak km) je prosla prilicno lagano i taj dio puta se koristi kako bi se malo bolje privikli na bicikla.
Kada smo sisli na makadamski dio vec je bilo otopljelo pa smo skinuli jakne. U narednih 2 sata smo se spustili do cilja bez vecih problema. Kako nije bilo pametno da drzimo aparate uz sebe, to smo ih ostavili u autobusu koji nas je pratio tako da nemamo mnogo fotografija. Medjutim, vodici su imali aparate pa su nas oni i snimali i fotografisali tako da smo na kraju dobili poi CD sa svim tim materijalom.
Na kraju, kada smo se spustili do cilja, zavrsili smo u hostel gdje su nas cekali tusevi, topli rucak, ljuljaske za izlezavanje kao i bazen jer smo vec tu mogli da idemo u sorcevima i da se brckamo u (nebastoplom) bazenu.
Poslije nekoliko sati izlezavanja krenuli smo nazad za La Paz.
La Paz
Tako smo se, napokon, vratili u La Paz. Citav grad kao i njegov polozaj nas je opcinio na prvi pogled. Najsiromasniji djelovi grada su se nalazili na visorvanima iznad kao i na padinama oko uvale u kojoj se nalazio strogi centar grad sa neboderima i glavnim ulicama. Rano ujutro smo se smjestili u hostel i krenuli u prvobitnu setnju upoznavanja okoline. Kako smo imali 5 dana da provedemo u La Pazu to smo imali i vise nego dovoljno vremena da ga upoznamo.
Vec prvog dana smo otisli u agenciju kako bi smo nasli neki aranzman vezna za voznju bicikla kroz Death road. Ostatak tog dana smo proveli u laganoj setnji i nismo se nesto udaljavali od hostela.
Sjutradan smo otisli do vidikovca odakle se pruzao pogled na veci dio grada, prosetali do istorisjkog dijela grada i obisli cuvenu Vesticju pijacu. E sad, zasto sde zove Vesticja nismo saznali ali cinjenica da se tamo, izmedju ostalog, prodaju mumificirana tijela malih lama, njihovi skeleti (kao i djelovi istih) kao i da sve to prati odgovarajuci (mozda nekima) miris nas je navela da i ne trazimo mnogo objasnjenja.
Vec prvog dana smo otisli u agenciju kako bi smo nasli neki aranzman vezna za voznju bicikla kroz Death road. Ostatak tog dana smo proveli u laganoj setnji i nismo se nesto udaljavali od hostela.
Sjutradan smo otisli do vidikovca odakle se pruzao pogled na veci dio grada, prosetali do istorisjkog dijela grada i obisli cuvenu Vesticju pijacu. E sad, zasto sde zove Vesticja nismo saznali ali cinjenica da se tamo, izmedju ostalog, prodaju mumificirana tijela malih lama, njihovi skeleti (kao i djelovi istih) kao i da sve to prati odgovarajuci (mozda nekima) miris nas je navela da i ne trazimo mnogo objasnjenja.
12 June 2011
Na drugoj planeti
Kako smo se nekako odmrzli i kako smo docekali 10 sati, to smo preraspodijelili stvari na koje nam trebaju u jedan i na one koje nam ne trebaju u drugi ranac. Potovarili smo se u dzipove i krenuli. Put je trebao da traje 3 dana i 2 noci. Odmah nakon kretanja stigli smo na prvo predvidjeno mjesto za obilazak tj. na groblje vozova. Na jednom mjestu su se nasli nekih 20-ak vagona i isto toliko lokomotiva koji su se nalazile u zadnjim fazama raspadanja. Citava ta scena (stare parne lokomotive, pustinja oko njih, vjetar koji je digao prasinu) me je fascinirala i bila jedna od najupecatljivijih stvari koje sam dozivio u ta tri dana. Na zalost, mogli smo da se zadrzimo svega 10-ak minuta. Nakon toga krenuli smo ka Slanim poljima. Poslije nekih sat vremena voznje dosli smo do njih i krenuli da se vozimo ka njihovom centru, za sta nam je trebalo oko 3 sata voznje. Tek kasnije sam na Google Maps-u vidio da taj Salar de Uyuni (Slana polja Uyunija) zauzimaju povrìnu otprilike polovine Crne Gore. Na zalost, jedini pravi nacin da vidite gdje smo bili jeste da vidite i fotografije ali kako me porpilicno zezaju kompjuteri u ovom hostelu to sam odlucio da necu postavljati fotke dok se ne docepam nekog pristojnog.
Elem, ogromne povrsine ciste soli koji se prostiru u nedogled stvarno su iizgledali kao da nisu sa ove planete. Navodno je, nakon tektonskih poremecaja, citavo tlo se izdiglo i odsjeklo dio mora koji se tu nalazilo. Vremenom, voda se isusila a so je ostala. E sad, ovdasnji ljudi eksplatisu so vec stotinama godina (odatle i ono groblje vozova) ali izgleda da su tek malo zagrebli povrsinu soli.
Dolazimo do centra Slanih polja, gdje se nalazi (naravno) slani Hotel, koji je, kao sto pogadjate, napravljen citav od soli. Tu se zadrzavamo malo i nastavljamo sa jos nekih sat-dva voznje prema ostrvu koji se izdize iz Slanih polja gdje imamo rucak.
Nakon rucka krecemo ka prvom prenocistu. Trvalo nam je nekih 3 sata voznje od kojih zadnjih sat vremena prolazimo kroz vodom prekivene povrsine. Opet scena za prizor - u daljini se tek naziru brda, svugdje okolo tanak sloj vode (ne deblji od 10ak cm) a na dnu se jasno vide kristali soli. Tek nakon nekih sat vremena voznje po tom "jezeru" izlazimo na suvo i stizemo u za nas predvidjen smjestaj.
Iako je na prvi pogled "smjestaj" izgledao kao poslednja rupa na svijetu, cim smo usli prijatno smo se iznenadili. I ovaj "hotel" je bio izgradjen sav od soli. Cigle od soli su bile spojene nekakvim sonim malterom. Na podu je bila isitnjena so a sa tavana su visili ukrasi u vidu kristala soli na komadima kanapa (od kojih je i luster bio napravljen). Najbolja stvar je bila to sto su, kad su nam posluzili veceru, jela bila uglavnom neslana ali kako smo bili u kuci od soli to nam dosoljavanje nije bio problem. Samo se sagnes do poda ili sastruzes malo maltera i eto....
Kako smo trebali (opet) rano da ustanemo to smo rano i legli. Ja sam nesto ranije ustao, cisto kako bih nadoknadio propust sa Isle de Sol i, moram da priznam, da sam ga u potpunosti nadoknadio. Opet, vidjecete fotke.
Krecemo u 6 i nastavljamo ka mnogobrojnim lagunama. Ujutru smo se vozili nekoliko sati i svakih sat vremena smo ulazili i izlazili iz velikih pustinjskih povrsina oivicenih visokim planinama (cisto za poredjenje pustinje su se nalazile na od 3.800 do 4.000 mnv) i to svaka drugacija od predhodne. Naravno, putevi su bili samo utabani pustinjski predjeli koji su najvecim dijelom bili udobniji od vecine crnogorskih puteva.
Poslije izvesnog vremena dolazimo do Crvene lagune gdje zaticemo flamingose. Iako smo se do tada vec malkice privikli na skroz nova okruzenja, prisustvo flamingosa nas je poprilicno odusevilo.
U nastavku, prolazimo pored jos nekoliko laguna (naravno sve razlicitih boja) i stizemo predvece u drugo prenociste. Kako smo se nalazili na preko 4.000 mnv to je noc obecavala da bude led ledna, sto je na kraju i ispunila. Nas 30-ak avanturista iz nekoliko agencija se zbilo oko jedine male peci na drva (od kaktusa) koja je bila u hotelu. Nakon vecere nismo se mnogo zadrzavali, sto zbog hladnoce a sto zbog, zamislite, ranog jurtenja.
Ujutru opet prisustvujemo fantasticnom prizoru izlaska Sunca a onda krecemo. Dolazimo do "gejzira" gdje umjesto vode izbija para. Nismo se mnogo zadrzavali jer je bilo led ledeno. Prolazimo pored "kamenih stabala" i dolazimo do pretposlednje lagune. Ovdje je bilo moguce da se ljudi kupaju u toplim izvorima pa smo mogli da biramo ili da se kupamo ili da odemo do Zelene lagune. Kako je spoljasnja temperatura bila i dalje poprilicno niza od nule a i kako smo htjeli da vidimo sto vise, to smo se odlucili da posjetimo Zelenu lagunu. Laguna, najtoksicnija od svih predhodnih zbog prisustva arsena i olova, je bila mozda i njaljepsa do tada vidjena. U tom trenutku smo bili na najvisoj koti citavog puta (4.850 mnv) pa je i vrijeme odgovaralo toj visini tj. bilo je led ledeno.
Vratili smo se da pokupimo ostatak ekipe koji se brckao i krenuli nazad ka Uyuniju, za sta nam je trebalo 4 sata voznje.
Nakon dolaska u Uyuni imali smo 4 sata na pretek sto smo iskoristili da se raspisemo na Interentu, da pojedemo nesto kao i da opet posjetimo ono groblje vozova.
Bus za La Paz je krenuo u 8 a mi se opet pomalo smrzli, iako smo se ovoga puta dobro pripremili za to.
Elem, ogromne povrsine ciste soli koji se prostiru u nedogled stvarno su iizgledali kao da nisu sa ove planete. Navodno je, nakon tektonskih poremecaja, citavo tlo se izdiglo i odsjeklo dio mora koji se tu nalazilo. Vremenom, voda se isusila a so je ostala. E sad, ovdasnji ljudi eksplatisu so vec stotinama godina (odatle i ono groblje vozova) ali izgleda da su tek malo zagrebli povrsinu soli.
Dolazimo do centra Slanih polja, gdje se nalazi (naravno) slani Hotel, koji je, kao sto pogadjate, napravljen citav od soli. Tu se zadrzavamo malo i nastavljamo sa jos nekih sat-dva voznje prema ostrvu koji se izdize iz Slanih polja gdje imamo rucak.
Nakon rucka krecemo ka prvom prenocistu. Trvalo nam je nekih 3 sata voznje od kojih zadnjih sat vremena prolazimo kroz vodom prekivene povrsine. Opet scena za prizor - u daljini se tek naziru brda, svugdje okolo tanak sloj vode (ne deblji od 10ak cm) a na dnu se jasno vide kristali soli. Tek nakon nekih sat vremena voznje po tom "jezeru" izlazimo na suvo i stizemo u za nas predvidjen smjestaj.
Iako je na prvi pogled "smjestaj" izgledao kao poslednja rupa na svijetu, cim smo usli prijatno smo se iznenadili. I ovaj "hotel" je bio izgradjen sav od soli. Cigle od soli su bile spojene nekakvim sonim malterom. Na podu je bila isitnjena so a sa tavana su visili ukrasi u vidu kristala soli na komadima kanapa (od kojih je i luster bio napravljen). Najbolja stvar je bila to sto su, kad su nam posluzili veceru, jela bila uglavnom neslana ali kako smo bili u kuci od soli to nam dosoljavanje nije bio problem. Samo se sagnes do poda ili sastruzes malo maltera i eto....
Kako smo trebali (opet) rano da ustanemo to smo rano i legli. Ja sam nesto ranije ustao, cisto kako bih nadoknadio propust sa Isle de Sol i, moram da priznam, da sam ga u potpunosti nadoknadio. Opet, vidjecete fotke.
Krecemo u 6 i nastavljamo ka mnogobrojnim lagunama. Ujutru smo se vozili nekoliko sati i svakih sat vremena smo ulazili i izlazili iz velikih pustinjskih povrsina oivicenih visokim planinama (cisto za poredjenje pustinje su se nalazile na od 3.800 do 4.000 mnv) i to svaka drugacija od predhodne. Naravno, putevi su bili samo utabani pustinjski predjeli koji su najvecim dijelom bili udobniji od vecine crnogorskih puteva.
Poslije izvesnog vremena dolazimo do Crvene lagune gdje zaticemo flamingose. Iako smo se do tada vec malkice privikli na skroz nova okruzenja, prisustvo flamingosa nas je poprilicno odusevilo.
U nastavku, prolazimo pored jos nekoliko laguna (naravno sve razlicitih boja) i stizemo predvece u drugo prenociste. Kako smo se nalazili na preko 4.000 mnv to je noc obecavala da bude led ledna, sto je na kraju i ispunila. Nas 30-ak avanturista iz nekoliko agencija se zbilo oko jedine male peci na drva (od kaktusa) koja je bila u hotelu. Nakon vecere nismo se mnogo zadrzavali, sto zbog hladnoce a sto zbog, zamislite, ranog jurtenja.
Ujutru opet prisustvujemo fantasticnom prizoru izlaska Sunca a onda krecemo. Dolazimo do "gejzira" gdje umjesto vode izbija para. Nismo se mnogo zadrzavali jer je bilo led ledeno. Prolazimo pored "kamenih stabala" i dolazimo do pretposlednje lagune. Ovdje je bilo moguce da se ljudi kupaju u toplim izvorima pa smo mogli da biramo ili da se kupamo ili da odemo do Zelene lagune. Kako je spoljasnja temperatura bila i dalje poprilicno niza od nule a i kako smo htjeli da vidimo sto vise, to smo se odlucili da posjetimo Zelenu lagunu. Laguna, najtoksicnija od svih predhodnih zbog prisustva arsena i olova, je bila mozda i njaljepsa do tada vidjena. U tom trenutku smo bili na najvisoj koti citavog puta (4.850 mnv) pa je i vrijeme odgovaralo toj visini tj. bilo je led ledeno.
Vratili smo se da pokupimo ostatak ekipe koji se brckao i krenuli nazad ka Uyuniju, za sta nam je trebalo 4 sata voznje.
Nakon dolaska u Uyuni imali smo 4 sata na pretek sto smo iskoristili da se raspisemo na Interentu, da pojedemo nesto kao i da opet posjetimo ono groblje vozova.
Bus za La Paz je krenuo u 8 a mi se opet pomalo smrzli, iako smo se ovoga puta dobro pripremili za to.
09 June 2011
Uyuni
Kako smo stigli u La Paz to smo odmah potrazili kada imamo bus za Uyuni. Ispostavilo se da je prvi bus bio odmah za 2 sata tako da smo mogli taman da pojedemo nesto i nabavimo par stvarcica za put.
E sad, Uyuni je jedan mali gradic iz kojeg se polazi na ture po slanim poljima oko tog gradica. Kad smo planirali ovaj put nismo bili sigurni da li da odemo na ovaj obilazak ili ne ali kad smo vidjeli fotografije na netu nismo imali ni malo sumnje.
Put iz La Paza do Uyunija je trajao 11 sati. Kako je autobus bio dosta udoban (cak i za moje standarde) a i kako smo zauseli po dva sjedista, to nam je put dosta lako pao. Medjutim, kako smo stigli oko 6 ujutru a kako je Sunce izlazilo oko7-7.30 to smo se poprilicno dobro smrzli tih prvih par sati. Srecom, na stanici su nas odmah "pokupili" iz neke agencije koja nam je mogla obezbijediti 3-o dnevnu turu vec istog dana.
I tada je Avantura pocela...
E sad, Uyuni je jedan mali gradic iz kojeg se polazi na ture po slanim poljima oko tog gradica. Kad smo planirali ovaj put nismo bili sigurni da li da odemo na ovaj obilazak ili ne ali kad smo vidjeli fotografije na netu nismo imali ni malo sumnje.
Put iz La Paza do Uyunija je trajao 11 sati. Kako je autobus bio dosta udoban (cak i za moje standarde) a i kako smo zauseli po dva sjedista, to nam je put dosta lako pao. Medjutim, kako smo stigli oko 6 ujutru a kako je Sunce izlazilo oko7-7.30 to smo se poprilicno dobro smrzli tih prvih par sati. Srecom, na stanici su nas odmah "pokupili" iz neke agencije koja nam je mogla obezbijediti 3-o dnevnu turu vec istog dana.
I tada je Avantura pocela...
Isla de Sol
Iako smo krenuli po podne i iako mi se uveliko spavalo, voznja od Puna do Kopakabane (koja je trajala 5 sati) je nesto najuzbudljivije sto smo doziveli do sada. Kako se Titikaka jezero sastoji iz veceg i manjeg dijela, koji su spojeni uskim jezerouzom, to smo morali na neki nacin da ga predjemo. Ja sam ocekivao trajekt ili most (u sta nisam mnogo vjerovao) ali se na kraju ispostavilo da su u pitanju neke barze na kojima su se prevozili autibusi (pojedinacno) ili kola (po 2-3 njih). Mi, putnici, smo morali da izadjemo iz busa i da se prevezemo malim brodicima (po nas 15-ak na brodic ne duzi od 5 metara). Kako je jezero bilo malkice burno, to je i voznja bila krajnje zanimljiva. Na brodicu se jasno vidjelo ko je iz Amerike, Kanade i Z Evrope, jer su tako grcevito stiskali onaj pojas za spasavanje kao da su jedva cekali da se brod prevrne. Sa druge strane ja a i Marija (pogotovo) navikli na ovakve talasice nismo se mnogo brinuli vec smo iz sve duse uzivali u kratkoj voznji.
Popodne stigosmo u Kopakabnu, nadjosmo hostel i ugovorismo ranu voznju do Suncanog ostrva (Isla de Sol). Kako smo jos od ranije kao i od drugih ljudi culi da su izlasci Sunca tamo vrlo upecatljivi kao i da postoje mogucnosti prenocista, to smo odlucili da ne preskocimo ni ovo "cudo" Bolivije.
Posto smo se smjestili na juznu stranu ostrva a sve zanimljivosti su bile na sjevernoj (navodno citav svijet kao i same Inke su se stvorile na ovom ostrvu) to smo odlucili da prosetamo. E sad, da smo u CG ova lagana setnja od svega par sati (u jednom pravcu) ne bi nam mnogo tesko pala. Kako smo bili na preko 3.800 mnv a i kako nas je Sunce neumoljivo obasjavalo to smo se jedva stigli do sjevernog dijela. Nakon obilaska "lokalnih arheoloskih lokaliteta" odlucismo da ostranemo do zalaska Sunca, kako bi ga ovjekovjecili putem fotoaparata. Na nase veliko razocaranje zalazak nije bio nesto spektakularan pa smo se polako vratili u hostel. Ipak trebalo je rano ustati ako se htjelo prisustvovati i izlasku. Marija je kategoricki odbila ovu ideju pa sam ja, u ime Crne Gore, VCG i Stomatoloske komore (koja, inace jos ne postoji), odlucio da ovu ideju sprovedem u djelo.
Na kraju jos jedno razocaranje. Ogroman oblak je pokrio bas taj dio neba gdje je Sunce trebalo da se pojavi tako da od magicnog izlaska nije nista bilo.
Mozda neki drugi put.
U 8.30 krenusmo nazad ka Kopakabani a u 14 smo vec bili u busu za La Paz.
Popodne stigosmo u Kopakabnu, nadjosmo hostel i ugovorismo ranu voznju do Suncanog ostrva (Isla de Sol). Kako smo jos od ranije kao i od drugih ljudi culi da su izlasci Sunca tamo vrlo upecatljivi kao i da postoje mogucnosti prenocista, to smo odlucili da ne preskocimo ni ovo "cudo" Bolivije.
Posto smo se smjestili na juznu stranu ostrva a sve zanimljivosti su bile na sjevernoj (navodno citav svijet kao i same Inke su se stvorile na ovom ostrvu) to smo odlucili da prosetamo. E sad, da smo u CG ova lagana setnja od svega par sati (u jednom pravcu) ne bi nam mnogo tesko pala. Kako smo bili na preko 3.800 mnv a i kako nas je Sunce neumoljivo obasjavalo to smo se jedva stigli do sjevernog dijela. Nakon obilaska "lokalnih arheoloskih lokaliteta" odlucismo da ostranemo do zalaska Sunca, kako bi ga ovjekovjecili putem fotoaparata. Na nase veliko razocaranje zalazak nije bio nesto spektakularan pa smo se polako vratili u hostel. Ipak trebalo je rano ustati ako se htjelo prisustvovati i izlasku. Marija je kategoricki odbila ovu ideju pa sam ja, u ime Crne Gore, VCG i Stomatoloske komore (koja, inace jos ne postoji), odlucio da ovu ideju sprovedem u djelo.
Na kraju jos jedno razocaranje. Ogroman oblak je pokrio bas taj dio neba gdje je Sunce trebalo da se pojavi tako da od magicnog izlaska nije nista bilo.
Mozda neki drugi put.
U 8.30 krenusmo nazad ka Kopakabani a u 14 smo vec bili u busu za La Paz.
Plutajuca ostrva
Evo, posto odavno nisam pis'o, napravicu 2-3 nova posta, jer se, u krajnju ruku, dosta toga i izdesavalo.
Elem, stigosmo u Puno u ranim predvecernjim satima, sto nam je taman dalo vremena da se istusiramo, odemo do grada kako bi nesto pojeli i sredimo neku turu po Titikaka jezeru. Kako smo i od prije naculi da se nezaobilazno moraju obici plutajuca ostrva na jezeru to smo ih i mi morali vidjeti.
Na kraju odlucismo se za neku cjelodensvnu turu koja, pored ovih ostrva, obilazi i jos neko malo vece ostrvo. Iako smo najveci dio ture proveli u voznji to smo iskoristili pa smo se dobro naspavali.
Sto se tice plutajucih ostrva, stvarno su fantasticna i nadasve originalna. Ljudi koji zive na njima (a ima ih oko 2 hiljade) ih prave od trske koja raste na jezeru. Za pravljenje jednog ostrva, povrsine par stotina kvadrata, treba im godinu dana a samo ostrvo traje oko 20 godina. Kako trska vremenom trune to se svako malo moraju dodavati novi slojevi trske kako bi se ostrvo odrzalo iznad vode. U svakom slucaju, lokalci nas fino docekase (iako smo otisli bez boce) i napravili nam pravu malu turisticku prezentaciju a mi smo, ko pravi turisti, zadivljeno pljeskali i slikavali svudj naokolo.
Ovo drugo ostrvo nije bilo nesto previse dopadljivo pa ga necu ni opisivati.
Od svega sto nas je odusevilo na jezeru, pored plutajucih ostrva, jeste samo jezero. Obilazeci ovo drugo ostrvo imali smo utisak da setamo obalom Jadrana. Plava boja vode, jako sunce, krseviti predjeli i nisko rastinje svugde naokolo nas je, kao sto rekoh, vise podsjecalo na nase primorje i Dalmaciju nego na slatkovodno jezero.
Poslije ture se vratismo u hostel i ugovorismo voznju za Kopakabanu tj. mali gradic u Boliviji.
Elem, stigosmo u Puno u ranim predvecernjim satima, sto nam je taman dalo vremena da se istusiramo, odemo do grada kako bi nesto pojeli i sredimo neku turu po Titikaka jezeru. Kako smo i od prije naculi da se nezaobilazno moraju obici plutajuca ostrva na jezeru to smo ih i mi morali vidjeti.
Na kraju odlucismo se za neku cjelodensvnu turu koja, pored ovih ostrva, obilazi i jos neko malo vece ostrvo. Iako smo najveci dio ture proveli u voznji to smo iskoristili pa smo se dobro naspavali.
Sto se tice plutajucih ostrva, stvarno su fantasticna i nadasve originalna. Ljudi koji zive na njima (a ima ih oko 2 hiljade) ih prave od trske koja raste na jezeru. Za pravljenje jednog ostrva, povrsine par stotina kvadrata, treba im godinu dana a samo ostrvo traje oko 20 godina. Kako trska vremenom trune to se svako malo moraju dodavati novi slojevi trske kako bi se ostrvo odrzalo iznad vode. U svakom slucaju, lokalci nas fino docekase (iako smo otisli bez boce) i napravili nam pravu malu turisticku prezentaciju a mi smo, ko pravi turisti, zadivljeno pljeskali i slikavali svudj naokolo.
Ovo drugo ostrvo nije bilo nesto previse dopadljivo pa ga necu ni opisivati.
Od svega sto nas je odusevilo na jezeru, pored plutajucih ostrva, jeste samo jezero. Obilazeci ovo drugo ostrvo imali smo utisak da setamo obalom Jadrana. Plava boja vode, jako sunce, krseviti predjeli i nisko rastinje svugde naokolo nas je, kao sto rekoh, vise podsjecalo na nase primorje i Dalmaciju nego na slatkovodno jezero.
Poslije ture se vratismo u hostel i ugovorismo voznju za Kopakabanu tj. mali gradic u Boliviji.
02 June 2011
Najvise jezero na svijetu
Evo smo "napokon" napustili Cusco i uputili se u sledece avanture. Jutros smo rano krenuli a poslije podne stigli u Puno, gradic na samoj obali Titikaka jezera (http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A2%D0%B8%D1%82%D0%B8%D0%BA%D0%B0%D0%BA%D0%B0). Put je bio fantastican. Putovali smo autobusom u kojem sam imao, ne samo dovoljno mjesta, vec i dodatnih 30 centi ispred. Prave fotelje!!! Zbog toga put nismo ni osjetili. Za sjutra smo vec kaparisali obilazak plutajucih i neplutajucih ostrvaca po jezeru dok za prekosjutra planiramo da predjemo u Boliviju.
Do daljnjeg...
Do daljnjeg...
31 May 2011
Put do MP-a
Zadnjih nekoliko dana je bilo stvarno iscrplujuce, kako fizicki tako i psihicki. Prvo, ocekivali smo da jedan treking u trajanju od 5 dana ne moze nikako biti lak ali mislim da smo naisli na turu koju bi samo Saro mogao nazvati umjerenom. Sto se ti ce drugog, tokom puta smo se nagledali toliko fantasticnih prizora da nam je mozak jednostavno otkazao zbog unosa prevelike kolicine informacija.
Ali da ne pricam ovako uopsteno krenucu po danima.
Krenuli smo u srijedu. Morali smo tog dana (a i svih kasnijih) veoma rano da ustanemo kako bi smo bili spremni vec u 4.40. Dosli su po nas i strpali nas u kombi koji nas je vozio nekih 2-3 sata do nekog seoceta odakle smo trebali da pocnemo sa planinarenjem. Izgleda da je u zadnjem trenutku doslo do promjene u planu jer umjesto pocetnje setnje to prvog kampa, do njega smo se vozili kamionom. Kako nas je u grupi bilo 8-ro (mi i 6 Izraelaca) to smo se potrpali u kamion i vozali se kao dzakovi krompira. Vozio sam se ovako i prije ali nikada zabavniju voznju od ove nisam imao. Nakon sat vremena truckanja izasli smo i nastavili jos nekih 2 sata pjeske. Kada smo stigli u kamp, rucali smo i krenuli do jednog obliznjeg lednickog jezera. Jezero je, kao i sva lednicka, bilo prelijepo. Mislim da smo tu nesli nesto sto se moze porediti sa lednickim jezerima na Prokletijama. Nakon toga vratismo se u kamp, vecerasmo i u 8 sati u krevet. Kamp je bio smjesten na 3.900 mnv pa je uvece bilo poprilicno hladno. Napolju je bilo oko -5 a u satorima barem +3 tako da u njima ipak nije bilo toliko strasno.
U cetvrtak smo se digli u 5 kako bi krenuli jos u 6. Trebalo je da popnemo nekih 700m (i da dodjemo na najvisu tacku trekinga tj. na 4.600mnv) i da, nakon toga, spustimo 1.700m. Ovaj dan je upravo zbog toga bio jedan od tezih. Peli smo se nekih 5 sati (sa veoma malo pauza). Visinska razlika koju smo trebali da predjemo mozda i nije velika ali na tim visinama jednostavno se tesko dolazi do vazduha. Kada smo ispeli tih 4.600 imali smo mali veci odmor (40-ak minuta) pa smo produzili ka mjestu za rucak (koji je bio na nekih pola puta do naseg drugog kampa). Kako smo presli najvisociju tacku, ujedno i granicu izmedju pacificke i atlantske strane Anda, to se ta razlika odmah primjetila i to prije svega u vegetaciji. Sa pacificke strane, gdje uglavnom dominira hladan i suv vazduh, uglavnom se vidjelo zbunje i siprazje dok smo sa druge strane, gdje je vazduh dosta topliji i vlazniji, odmah usli u dpravu dzunglu. Ni Marija ni ja nismo mogli da vjerujemo kolika je razlika nastala u svega par kilometara. Na putu do drugog kampa vidjeli smo barem 10-ak vrsta leptira, 15-ak vrsta orhideja, drva banane, papaje, marakuje i kafe, brali i probali papaju i kafu. Usput smo sreli i stada alpaka. Pokusasmo da ih snimimo izbliza ali bejahu previse strasljive. Taj dan je bio stvarno ubitacan. Peli smo se 5 a spustali skoro isto toliko. Kamp nam je bio te noci na mnogo toplijem mjestu ali je zato bio pun komaraca. Dal' zbog toga sto sam previse sladak ili sta li vec, u svakom slucaju od te noci sam poceo da skupljam (i pored svog mog prskanja) ujede komaraca.
Treci dan nam je donio malo vise sna. Legli smo u 9 a ustali oko 6. Ovaj dan je ispao najlaksi jer smo imali da pjesacimo samo do rucka tj. oko nekih 4 sata. Nakon toga smo se smjestili u 3. kamp. Nadali smo se toploj vodi ali smo ipak ostali bez nje, sto nam nije mnogo smetalo. Ovdje smo vec mnogo lakse disali jer smo bili na nekih 2.300 mnv. Kako su Izraelci napustili kamp (jer su htjeli dan ranije da stignu do MP-a) to smo Marija i ja ostali sami. Kako je tu, pored nas, bilo jos trekera, to smo otisli do jedne grupice, koje smo upoznali usput, i druzili se malkice sa njima. Uopste tako jedna opustena i odmarajuca noc kao da je bila predznak za muke koje cemo proci sjutradan. Opet legosmo dosta rano tj. oko 9, kako bi smo ustali u 5.
Subota. Uranak i rani polazak. Cim smo ustali, ustanovili smo kisu (iako smo je prvih 20-ak minuta ignorisali u nadi da ce nekako nestati). Treking po kisi tj. velikoj vlaznosti je nesto najgore sto sam do sada iskusio. Pogotovo ako treba da se preskoci planina visoka 700m. Strmi uspon, kisa spolja, znoj iznutra, zurba jer smo imali dosta toga da predjemo - sve to zajedno ucinilo je prvi dio dana nezaboravnim. Nakon 3 sata uspjeli smo da ispenjemo tih tricavih 700m kako bi smo stigli do mjesta odakle je bio prelijep pogled na MP. Bar su nam tako rekli jer jedino sto smo mi mogli da vidimo jesu oblaci. Kisa je do tada stala ali su se oblaci i dalje dobro drzali. Opet, nsimo se mogli dugo zadrzavati. Krenuli smo na spustanje po jos strmijem i blatnjavom terenu. Negdje na pola spustanja oblaci su se malkice razisli pa smo mogli da vidimo ono sta smo propustili na vrhu. Macu Picu u daljini!!!!. Ja sam tako blenuo nekih 10-ak minuta, dok me u neko doba Marija nije (do)zvala (pameti). Nekako se spustismo do 13h i to do mjesta za rucak. Inace, svo ovo vrijeme nas je pratio nas licni kuvar i konjusar koji su nam spremali obroke i nosili stvari. Od rucka nas je cekalo jos nekih 13-ak kilometara do gradica koji se nalazio u podnozju MP-a i gdje smo imali prenociste u hostelu. Ovo mozda i ne bi bilo toliko strasno da nismo sami nosili stvari. Kako smo odlucili da nosimo samo jedan ranac (zapravo toliko smo mogli) to smo Marija i ja odabrali samo najneophodnije stvari nabili ih u njen ranac. Takav a-lagan ranac smo nosili pola puta Marija a pola puta ja. Put od rucka do tog gradica je trajao nekih 3 sata (srecom uglavnom po ravnom). Kako smo se smjestili u hostel to smo jedva docekali krevet i topli tus. Kako sam ja bio odmorniji to sam ja prvi krenuo pod tus. Na moje veliko iznenadjenje tople vode nije bilo, pa sam sav iznerviran krenuo da trazim gazdu hostela. Da li zbog mog izraza, mojih skoro 2 metra, mojih slatkih okica ili zbog neceg cetvrtog - ne znam ali gazda se potrudio da za 2-3 minuta dobijemo toplu vodu. Na veceri smo jos saznali da, ako zelimo da se popnemo na Vajna Picu, moramo da ustanemo veoma rano tj. vec u 3. Vajna Picu je zapravo brdo odmah pored MP-a (veoma prepoznatljiv vrh jer se vidi na svim fotkama i razglednicama MP-a) i koji predstavlja najvisociji vrh na kojem se nalaze gradjevine u okviru MP-a. Kako je dnevno dozvoljeno svega 400 ljudi da se popne na taj vrh, to smo morali da budemo medju prvima.
Nedelja. Dan D. Morali smo da ustanemo vec u 3 sata kako bi smo vec u 4 krenuli. Trebalo nam je nekih pola sata do donje kapije koja se otvara u 4.45. Od tog mjesta do ulaza na MP ima nekih 400m visinske razlike. Tako smo po mrkloj noci, sa ceonim lampama, poceli da penjemo. Citav taj uspon je bio pokriven stepenicama tako da smo za nekih sat vremena popeli oko 1200 do 1500 stepenica. Ali vrijedilo je. Dobili smo pecate sa kojima smo mogli da (sto ce se kasnije ispostaviti) popnemo jos nekih 400otinjak stepenika.
Elem, ulazimo na Macu Picu. Sunce polako izlazi iz planina koji ga okruzuju. Neprocjenjivo! Tu smo na Macu Picu i i gledamo kako ga Sunce polako obasjava. Prizor vrijedan pamcenja!!!!
Dalje krecemo u turu po MP-u koja traje nekih 2 sata tako da smo od nekih 8 sati pa sve dok nismo krenuli tj. oko 15 sati imali slobodno vrijeme tako da smo dobro "ispostovali" MP.
U 10 sati smo krenuli da popnemo i Vajna Picu, koji je nekih 150-200 metara visociji od MP-a. Iako sam vec tada znao da cu za zivota mrzjeti stepenice i penjanje, krenuli smo na jos par stotina istih. Da li je vrijedilo? Ooooooooo, jos kako.
Kad smo se spustili dolje imali smo jos par sati da obilazimo MP sto smo najvise iskoristili u izlezavanju i lencarenju, jer, ruku na srce, smo u tom periosu vec nekih 10 sati bili na nogama.
Napustili smo Macu Picu oko 3 a oko 7 se uputili vozom ka Cuscu. Tamo smo stigli oko 23h i mrvti umorni samo pali u krevete.
Danas odmaramo.
Mozda i sjutra....
Ali da ne pricam ovako uopsteno krenucu po danima.
Krenuli smo u srijedu. Morali smo tog dana (a i svih kasnijih) veoma rano da ustanemo kako bi smo bili spremni vec u 4.40. Dosli su po nas i strpali nas u kombi koji nas je vozio nekih 2-3 sata do nekog seoceta odakle smo trebali da pocnemo sa planinarenjem. Izgleda da je u zadnjem trenutku doslo do promjene u planu jer umjesto pocetnje setnje to prvog kampa, do njega smo se vozili kamionom. Kako nas je u grupi bilo 8-ro (mi i 6 Izraelaca) to smo se potrpali u kamion i vozali se kao dzakovi krompira. Vozio sam se ovako i prije ali nikada zabavniju voznju od ove nisam imao. Nakon sat vremena truckanja izasli smo i nastavili jos nekih 2 sata pjeske. Kada smo stigli u kamp, rucali smo i krenuli do jednog obliznjeg lednickog jezera. Jezero je, kao i sva lednicka, bilo prelijepo. Mislim da smo tu nesli nesto sto se moze porediti sa lednickim jezerima na Prokletijama. Nakon toga vratismo se u kamp, vecerasmo i u 8 sati u krevet. Kamp je bio smjesten na 3.900 mnv pa je uvece bilo poprilicno hladno. Napolju je bilo oko -5 a u satorima barem +3 tako da u njima ipak nije bilo toliko strasno.
U cetvrtak smo se digli u 5 kako bi krenuli jos u 6. Trebalo je da popnemo nekih 700m (i da dodjemo na najvisu tacku trekinga tj. na 4.600mnv) i da, nakon toga, spustimo 1.700m. Ovaj dan je upravo zbog toga bio jedan od tezih. Peli smo se nekih 5 sati (sa veoma malo pauza). Visinska razlika koju smo trebali da predjemo mozda i nije velika ali na tim visinama jednostavno se tesko dolazi do vazduha. Kada smo ispeli tih 4.600 imali smo mali veci odmor (40-ak minuta) pa smo produzili ka mjestu za rucak (koji je bio na nekih pola puta do naseg drugog kampa). Kako smo presli najvisociju tacku, ujedno i granicu izmedju pacificke i atlantske strane Anda, to se ta razlika odmah primjetila i to prije svega u vegetaciji. Sa pacificke strane, gdje uglavnom dominira hladan i suv vazduh, uglavnom se vidjelo zbunje i siprazje dok smo sa druge strane, gdje je vazduh dosta topliji i vlazniji, odmah usli u dpravu dzunglu. Ni Marija ni ja nismo mogli da vjerujemo kolika je razlika nastala u svega par kilometara. Na putu do drugog kampa vidjeli smo barem 10-ak vrsta leptira, 15-ak vrsta orhideja, drva banane, papaje, marakuje i kafe, brali i probali papaju i kafu. Usput smo sreli i stada alpaka. Pokusasmo da ih snimimo izbliza ali bejahu previse strasljive. Taj dan je bio stvarno ubitacan. Peli smo se 5 a spustali skoro isto toliko. Kamp nam je bio te noci na mnogo toplijem mjestu ali je zato bio pun komaraca. Dal' zbog toga sto sam previse sladak ili sta li vec, u svakom slucaju od te noci sam poceo da skupljam (i pored svog mog prskanja) ujede komaraca.
Treci dan nam je donio malo vise sna. Legli smo u 9 a ustali oko 6. Ovaj dan je ispao najlaksi jer smo imali da pjesacimo samo do rucka tj. oko nekih 4 sata. Nakon toga smo se smjestili u 3. kamp. Nadali smo se toploj vodi ali smo ipak ostali bez nje, sto nam nije mnogo smetalo. Ovdje smo vec mnogo lakse disali jer smo bili na nekih 2.300 mnv. Kako su Izraelci napustili kamp (jer su htjeli dan ranije da stignu do MP-a) to smo Marija i ja ostali sami. Kako je tu, pored nas, bilo jos trekera, to smo otisli do jedne grupice, koje smo upoznali usput, i druzili se malkice sa njima. Uopste tako jedna opustena i odmarajuca noc kao da je bila predznak za muke koje cemo proci sjutradan. Opet legosmo dosta rano tj. oko 9, kako bi smo ustali u 5.
Subota. Uranak i rani polazak. Cim smo ustali, ustanovili smo kisu (iako smo je prvih 20-ak minuta ignorisali u nadi da ce nekako nestati). Treking po kisi tj. velikoj vlaznosti je nesto najgore sto sam do sada iskusio. Pogotovo ako treba da se preskoci planina visoka 700m. Strmi uspon, kisa spolja, znoj iznutra, zurba jer smo imali dosta toga da predjemo - sve to zajedno ucinilo je prvi dio dana nezaboravnim. Nakon 3 sata uspjeli smo da ispenjemo tih tricavih 700m kako bi smo stigli do mjesta odakle je bio prelijep pogled na MP. Bar su nam tako rekli jer jedino sto smo mi mogli da vidimo jesu oblaci. Kisa je do tada stala ali su se oblaci i dalje dobro drzali. Opet, nsimo se mogli dugo zadrzavati. Krenuli smo na spustanje po jos strmijem i blatnjavom terenu. Negdje na pola spustanja oblaci su se malkice razisli pa smo mogli da vidimo ono sta smo propustili na vrhu. Macu Picu u daljini!!!!. Ja sam tako blenuo nekih 10-ak minuta, dok me u neko doba Marija nije (do)zvala (pameti). Nekako se spustismo do 13h i to do mjesta za rucak. Inace, svo ovo vrijeme nas je pratio nas licni kuvar i konjusar koji su nam spremali obroke i nosili stvari. Od rucka nas je cekalo jos nekih 13-ak kilometara do gradica koji se nalazio u podnozju MP-a i gdje smo imali prenociste u hostelu. Ovo mozda i ne bi bilo toliko strasno da nismo sami nosili stvari. Kako smo odlucili da nosimo samo jedan ranac (zapravo toliko smo mogli) to smo Marija i ja odabrali samo najneophodnije stvari nabili ih u njen ranac. Takav a-lagan ranac smo nosili pola puta Marija a pola puta ja. Put od rucka do tog gradica je trajao nekih 3 sata (srecom uglavnom po ravnom). Kako smo se smjestili u hostel to smo jedva docekali krevet i topli tus. Kako sam ja bio odmorniji to sam ja prvi krenuo pod tus. Na moje veliko iznenadjenje tople vode nije bilo, pa sam sav iznerviran krenuo da trazim gazdu hostela. Da li zbog mog izraza, mojih skoro 2 metra, mojih slatkih okica ili zbog neceg cetvrtog - ne znam ali gazda se potrudio da za 2-3 minuta dobijemo toplu vodu. Na veceri smo jos saznali da, ako zelimo da se popnemo na Vajna Picu, moramo da ustanemo veoma rano tj. vec u 3. Vajna Picu je zapravo brdo odmah pored MP-a (veoma prepoznatljiv vrh jer se vidi na svim fotkama i razglednicama MP-a) i koji predstavlja najvisociji vrh na kojem se nalaze gradjevine u okviru MP-a. Kako je dnevno dozvoljeno svega 400 ljudi da se popne na taj vrh, to smo morali da budemo medju prvima.
Nedelja. Dan D. Morali smo da ustanemo vec u 3 sata kako bi smo vec u 4 krenuli. Trebalo nam je nekih pola sata do donje kapije koja se otvara u 4.45. Od tog mjesta do ulaza na MP ima nekih 400m visinske razlike. Tako smo po mrkloj noci, sa ceonim lampama, poceli da penjemo. Citav taj uspon je bio pokriven stepenicama tako da smo za nekih sat vremena popeli oko 1200 do 1500 stepenica. Ali vrijedilo je. Dobili smo pecate sa kojima smo mogli da (sto ce se kasnije ispostaviti) popnemo jos nekih 400otinjak stepenika.
Elem, ulazimo na Macu Picu. Sunce polako izlazi iz planina koji ga okruzuju. Neprocjenjivo! Tu smo na Macu Picu i i gledamo kako ga Sunce polako obasjava. Prizor vrijedan pamcenja!!!!
Dalje krecemo u turu po MP-u koja traje nekih 2 sata tako da smo od nekih 8 sati pa sve dok nismo krenuli tj. oko 15 sati imali slobodno vrijeme tako da smo dobro "ispostovali" MP.
U 10 sati smo krenuli da popnemo i Vajna Picu, koji je nekih 150-200 metara visociji od MP-a. Iako sam vec tada znao da cu za zivota mrzjeti stepenice i penjanje, krenuli smo na jos par stotina istih. Da li je vrijedilo? Ooooooooo, jos kako.
Kad smo se spustili dolje imali smo jos par sati da obilazimo MP sto smo najvise iskoristili u izlezavanju i lencarenju, jer, ruku na srce, smo u tom periosu vec nekih 10 sati bili na nogama.
Napustili smo Macu Picu oko 3 a oko 7 se uputili vozom ka Cuscu. Tamo smo stigli oko 23h i mrvti umorni samo pali u krevete.
Danas odmaramo.
Mozda i sjutra....
24 May 2011
Fantastican Cusco
Evo ovako.
Prosla su dva dana od mog zadnjeg pisanja ali se toliko toga izdesavalo da bi mi trebalo barem par sati da ih ukratko opisem.
Elem, juce smo prvo otisli da se prosetamo malo prije organizovanog obilaska grada (oko 13h). Na glavnom trgu smo zatekli narodne mase i stotine plesnih grupa (uglavnom u tradicionalnim nosnjama). Prvo smo mislili da je neka parada a onda smo tek kasnije saznali da je u pitanju "slava" grada Cusca - dan Sv. Martina tj. Martindan (slava mu i milost). U toj nekoj guuzvi nasli smo se na nekom malom trgu koji je bio predvidjen za prodavanje hrane. Sjedosmo, narucismo, najedosmo se i platismo citavih 1 euro za ta nasa dva obroka. Da vam ne bih opisivao pogledajte fotke.
Oko 1 krenusmo u obilazak grada koji je ukljucuvao obilazak najznacajnijih Inka lokaliteta u i oko grada. Malo je reci koliko su nas odusevili ostaci Inka. Jednostavno smo ostali bez rijeci (a i daha, sa vremena na vrijeme). U toku ture smo se i popeli na najvisu tacku tj. na nekih 3.760mnv.
Nakon toga smo se vratili u hostel.
Sjutradan tj. vec danas, krenuli smo u obilazak Svete doline, koja nam je uzela skoro citav dan. U toku toga smo se popeli na 3.800 mnv.
Sjutra krecemo na jednodnevnu turu voznje bicikla a prekosjutra idemo na treking turu od 5 dana koja se zavrasava na Macu Pikcu. Jedva cekam da ga vidim. Jedva cekam da se ponem na 4.800, koliko iznosi najvisa tacka tokom tog puta. Jedva cekam da vidim nebo puno zvijezda na toj visini. Stvarno jedva cekam...
Zao mi je sto nisam opsiran u opisivanju ovif fascinatnih stvari ali kako sjutra ustajemo u 4 sata to bas i nemam mnogo vremena.
Eto.
Prosla su dva dana od mog zadnjeg pisanja ali se toliko toga izdesavalo da bi mi trebalo barem par sati da ih ukratko opisem.
Elem, juce smo prvo otisli da se prosetamo malo prije organizovanog obilaska grada (oko 13h). Na glavnom trgu smo zatekli narodne mase i stotine plesnih grupa (uglavnom u tradicionalnim nosnjama). Prvo smo mislili da je neka parada a onda smo tek kasnije saznali da je u pitanju "slava" grada Cusca - dan Sv. Martina tj. Martindan (slava mu i milost). U toj nekoj guuzvi nasli smo se na nekom malom trgu koji je bio predvidjen za prodavanje hrane. Sjedosmo, narucismo, najedosmo se i platismo citavih 1 euro za ta nasa dva obroka. Da vam ne bih opisivao pogledajte fotke.
Oko 1 krenusmo u obilazak grada koji je ukljucuvao obilazak najznacajnijih Inka lokaliteta u i oko grada. Malo je reci koliko su nas odusevili ostaci Inka. Jednostavno smo ostali bez rijeci (a i daha, sa vremena na vrijeme). U toku ture smo se i popeli na najvisu tacku tj. na nekih 3.760mnv.
Nakon toga smo se vratili u hostel.
Sjutradan tj. vec danas, krenuli smo u obilazak Svete doline, koja nam je uzela skoro citav dan. U toku toga smo se popeli na 3.800 mnv.
Sjutra krecemo na jednodnevnu turu voznje bicikla a prekosjutra idemo na treking turu od 5 dana koja se zavrasava na Macu Pikcu. Jedva cekam da ga vidim. Jedva cekam da se ponem na 4.800, koliko iznosi najvisa tacka tokom tog puta. Jedva cekam da vidim nebo puno zvijezda na toj visini. Stvarno jedva cekam...
Zao mi je sto nisam opsiran u opisivanju ovif fascinatnih stvari ali kako sjutra ustajemo u 4 sata to bas i nemam mnogo vremena.
Eto.
21 May 2011
Opijeni u Cuscu
Evo smo vec drugi dan u Cuscu i ova opijenost malkice popusta tako da cemo i danas uglavnom odmarati. Nego ovdje je vec uveliko jutro pa je vakat i prosetat malo (al ipak ne previse).
Postavih ostatak fotki z Evrope i nesto iz Lime pa uzivajte.
Ta-taaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
Postavih ostatak fotki z Evrope i nesto iz Lime pa uzivajte.
Ta-taaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
20 May 2011
Lima - Cusco
Od jutros sebe definitivno mogu smatrati pacifistom jer sam brcnuo noge u Pacifiku!!!!
And I'm quite happy about it..... :)))))))))
Sto se tice jucerasnjeg i danasnjeg dana.... pa kao sto se moglo i ocekivati, bilo je totalno neocekivano. Juce smo zapravo bili do istorijskog dijela Lime, gdje su uglavnom smjestene upravne zgrade. Taj dio grada je zapravo predstavljao pravu sliku Limu. Zapravo, dio gdje je nama hostel bio, Miraflores, je izgeda neko burzujsko mjesto sa sve bogatunima koji tamo zive (cak imaju i svoj golf teren!!!). Kada smo setali malo po tom kraju, prvo sto sam primjetio jesu naoruzan strazari na skoro svakom ulazu. Sta vise, bilo ih je i na obicnim parkinzima. Pored toga, sve kuce i zgrade su bile opasane visokim zidovima na kojima su bile ili bodljikave zice ili zice pod naponom!!! I, naravno, prvo sto sam pomislio "O moj Boze, gdje sam ja dosao, kad naoruzani ljudi cuvaju i prazan parking????" Poslije malo raspitivanja ispostavilo se da je to bogataski kraj Lime (sto do tada nisam znao) i da ljudi jednostavno mogu sebi da priuste privatno obezbjedjenje.
Elem, centar Lime je bio totalno drugaciji od toga i mnogo nam je vise pasovao. Posto smo malo zalazili u sporedne ulicicice (koje su vrvele od naroda) citava atmosfera nas je odusevila. Ovi ljudi su izmislili buvljak za Novopazarce. Ovdje sam vidio barem stotinu stvari koje nisam mogao ni da zamislim da mogu postojati i koji mi nikada nece ni trebati u zivotu.
Sjeli smo da jedemo u nekom restoranu. Iako nismo imali pojma sta smo narucili (osim supe), hrana nas je odusevila. Upravo supa je bila "prava domaca" i moram da priznam da bolju nisam jeo do sada. Od sada cu nju postaviti u svojoj glavi kao referetnu tacku za dobrocu neke supe!!!
Setajuci upadosmo na njihovu pijacu. Morali smo da uzmemo par vrsti sira (da probamo). Dosta su slicni nasim pa smo se tu nasli. U sklopu pijace bio je i riblji i mesni dio. Prvi pit sam vidio svjezu tunu. Barem 1/4 nje. Pa je i to bilo ko pola malo povece svinje!
Poslije toga nabasasmo na kinesku cetvrt. Malo se i tuda promuvasmo.
Morasmo da se vratimo do hostela kako bi smo se odmorili malo jer smo dogovorili da se nadjemo sa nekim lokalcima (preko CSa) blizu naseg hostela. Kad smo dosli u hostel morali smo da vidimo kada imamo letove za Cusco. Ispostavilo se da ih mamo samo rano izjutra. Kako nismo uzeli pasose iz Bolivijske ambasade, a vec je bilo 5 sati, to smo brze bolje uletjeli u taksi i odjurili do ambasade. Srecom, mogli su da nam daju pasose tako da smo, po povratku u hostel, kupili karte za Cusco (2 karte sa svim taksama su ispale oko 170 dolara).
Poslije toga odosmo da se nadjmo sa ovim drustvom. Pojavise se 3 cure iz Lime i jedan momak iz Finske. Porsetasmo malo, imadosmo najludju voznju autobusom (barem za mene) i popismo neke lokalne koktele sa nekom njihovom lozom.
Jutros sam morao da ustanm nesto prije Marije jer sam sebi zadao "must do" zadatak a to je da brcnem nogice u Pacifiku kao i da uzmem malo pijeska sa obale.
Spakovasmo se, uzesmo taxi i odosmo na aerodrom.
Let do Cusca je bio fenomenalan. Citavu Limu prekrivaju oblaci kao neki tepih iznad kojeg smo se odmah uzdigli. U daljini su se vidjeli Andi, koje smo zatim preletjeli. Letjeli smo mozda par stotina metar iznad njih tako da smo imali odlican pogled na pejsaze. Jednostavno oduzima dah!
Cim smo sletjeli u Cusco poceli smo da osjecamo uticaj nagle promjene nadmorske visine. Nimalo naivno, moram priznati. Ai svi prozivljavaju to tako da smo to i ocekivali.
Sad evo odmoramo u hostelu.
Hostel je inace BOLI GLAVA. Jednostavno ne mogu da vjerujem da je ovako dobar, i to pocevsi od smjestaja, cistoce, organizovanog druzenja i svega ostalog sto jedan hostel treba da ima.
Eto. Toliko od mene za sad.
P.S. Juce smo pravili pravu egzoticnu vocnu salatu. Papaja, avokado, marakuja, perukuja (zapravo ovo smo izmislili jer nemamo pojma sta je. Lici na marakuju a posto smo u Peruu onda je nazvasmo perukuja) i jos par vocki koje smo prvi put vidjeli. A salata - jednostavno nemam rijeci da je opisem. Ako bih zbog neceg emigrirao u Peru, to je njihovo voce. Takodje, ako postoji hrana bogova - to mora biti marakuja!!!!
And I'm quite happy about it..... :)))))))))
Sto se tice jucerasnjeg i danasnjeg dana.... pa kao sto se moglo i ocekivati, bilo je totalno neocekivano. Juce smo zapravo bili do istorijskog dijela Lime, gdje su uglavnom smjestene upravne zgrade. Taj dio grada je zapravo predstavljao pravu sliku Limu. Zapravo, dio gdje je nama hostel bio, Miraflores, je izgeda neko burzujsko mjesto sa sve bogatunima koji tamo zive (cak imaju i svoj golf teren!!!). Kada smo setali malo po tom kraju, prvo sto sam primjetio jesu naoruzan strazari na skoro svakom ulazu. Sta vise, bilo ih je i na obicnim parkinzima. Pored toga, sve kuce i zgrade su bile opasane visokim zidovima na kojima su bile ili bodljikave zice ili zice pod naponom!!! I, naravno, prvo sto sam pomislio "O moj Boze, gdje sam ja dosao, kad naoruzani ljudi cuvaju i prazan parking????" Poslije malo raspitivanja ispostavilo se da je to bogataski kraj Lime (sto do tada nisam znao) i da ljudi jednostavno mogu sebi da priuste privatno obezbjedjenje.
Elem, centar Lime je bio totalno drugaciji od toga i mnogo nam je vise pasovao. Posto smo malo zalazili u sporedne ulicicice (koje su vrvele od naroda) citava atmosfera nas je odusevila. Ovi ljudi su izmislili buvljak za Novopazarce. Ovdje sam vidio barem stotinu stvari koje nisam mogao ni da zamislim da mogu postojati i koji mi nikada nece ni trebati u zivotu.
Sjeli smo da jedemo u nekom restoranu. Iako nismo imali pojma sta smo narucili (osim supe), hrana nas je odusevila. Upravo supa je bila "prava domaca" i moram da priznam da bolju nisam jeo do sada. Od sada cu nju postaviti u svojoj glavi kao referetnu tacku za dobrocu neke supe!!!
Setajuci upadosmo na njihovu pijacu. Morali smo da uzmemo par vrsti sira (da probamo). Dosta su slicni nasim pa smo se tu nasli. U sklopu pijace bio je i riblji i mesni dio. Prvi pit sam vidio svjezu tunu. Barem 1/4 nje. Pa je i to bilo ko pola malo povece svinje!
Poslije toga nabasasmo na kinesku cetvrt. Malo se i tuda promuvasmo.
Morasmo da se vratimo do hostela kako bi smo se odmorili malo jer smo dogovorili da se nadjemo sa nekim lokalcima (preko CSa) blizu naseg hostela. Kad smo dosli u hostel morali smo da vidimo kada imamo letove za Cusco. Ispostavilo se da ih mamo samo rano izjutra. Kako nismo uzeli pasose iz Bolivijske ambasade, a vec je bilo 5 sati, to smo brze bolje uletjeli u taksi i odjurili do ambasade. Srecom, mogli su da nam daju pasose tako da smo, po povratku u hostel, kupili karte za Cusco (2 karte sa svim taksama su ispale oko 170 dolara).
Poslije toga odosmo da se nadjmo sa ovim drustvom. Pojavise se 3 cure iz Lime i jedan momak iz Finske. Porsetasmo malo, imadosmo najludju voznju autobusom (barem za mene) i popismo neke lokalne koktele sa nekom njihovom lozom.
Jutros sam morao da ustanm nesto prije Marije jer sam sebi zadao "must do" zadatak a to je da brcnem nogice u Pacifiku kao i da uzmem malo pijeska sa obale.
Spakovasmo se, uzesmo taxi i odosmo na aerodrom.
Let do Cusca je bio fenomenalan. Citavu Limu prekrivaju oblaci kao neki tepih iznad kojeg smo se odmah uzdigli. U daljini su se vidjeli Andi, koje smo zatim preletjeli. Letjeli smo mozda par stotina metar iznad njih tako da smo imali odlican pogled na pejsaze. Jednostavno oduzima dah!
Cim smo sletjeli u Cusco poceli smo da osjecamo uticaj nagle promjene nadmorske visine. Nimalo naivno, moram priznati. Ai svi prozivljavaju to tako da smo to i ocekivali.
Sad evo odmoramo u hostelu.
Hostel je inace BOLI GLAVA. Jednostavno ne mogu da vjerujem da je ovako dobar, i to pocevsi od smjestaja, cistoce, organizovanog druzenja i svega ostalog sto jedan hostel treba da ima.
Eto. Toliko od mene za sad.
P.S. Juce smo pravili pravu egzoticnu vocnu salatu. Papaja, avokado, marakuja, perukuja (zapravo ovo smo izmislili jer nemamo pojma sta je. Lici na marakuju a posto smo u Peruu onda je nazvasmo perukuja) i jos par vocki koje smo prvi put vidjeli. A salata - jednostavno nemam rijeci da je opisem. Ako bih zbog neceg emigrirao u Peru, to je njihovo voce. Takodje, ako postoji hrana bogova - to mora biti marakuja!!!!
19 May 2011
Lima
Danas sam se, po prvi put na putu, poprilicno iznervirao. Od svih stvari izdala me je ona na koju sam se najvise oslanjao (ovdje, naravno, ne racunam Mariju) tj. izdao me je fotoaparat!!!!
Iz nekog, njemu samo znanog razloga, odlucio je da se pokvari. E sad, kvar nije bas toliko strasan jer je u pitanju kvar autofokusa, pa aparat moze i dalje da se koristi. Istina, od sada ce fotkanje trajati malkice duze jer treba svaki put da trazim fokus i da mnogo vise paznje obracam na neka podesavanja nego sto sam do sada to radio. Potrazio sam i zvanicni servis Nikona u Limi i, na srecu, bio je veoma blizu hostela. Na zalost, ladno su mi rekli da im treba 6 dana samo da dijagnostikuju problem i jos zna koliko da ga poprave. Naravno, nije dolazilo u obzir da toliko ostanemo u Limi pa sam im se iz sveg srca zahvalio.
E sad, sto se tice ostatka dana, super je prosao. Jutros me je probudio toliko snazan miris mora tj. okeana da sam pomislio da mi je riba ispod jastuka. Prosetasmo malo do obale koja nas je i vise nego zapanjila. Barem do trenutka kada sam otkrio kvar na aparatu. Ogromne litice duz citave obale na kojima je smjesten grad a dolje, u podnozju, Pacifik sa ogromnim talasima.... Stvarno fascinatno.
Bismo danas i u Bolivijsku ambasadu da vidimo sta je sa vizom. Dadose nam nesto da ispunimo i spisak papira koje treba da im donesemo pa cemo sjutra da dobijemo vizu (bar se nadamo).
Planiramo za Cusco prekosjutra.
Iz nekog, njemu samo znanog razloga, odlucio je da se pokvari. E sad, kvar nije bas toliko strasan jer je u pitanju kvar autofokusa, pa aparat moze i dalje da se koristi. Istina, od sada ce fotkanje trajati malkice duze jer treba svaki put da trazim fokus i da mnogo vise paznje obracam na neka podesavanja nego sto sam do sada to radio. Potrazio sam i zvanicni servis Nikona u Limi i, na srecu, bio je veoma blizu hostela. Na zalost, ladno su mi rekli da im treba 6 dana samo da dijagnostikuju problem i jos zna koliko da ga poprave. Naravno, nije dolazilo u obzir da toliko ostanemo u Limi pa sam im se iz sveg srca zahvalio.
E sad, sto se tice ostatka dana, super je prosao. Jutros me je probudio toliko snazan miris mora tj. okeana da sam pomislio da mi je riba ispod jastuka. Prosetasmo malo do obale koja nas je i vise nego zapanjila. Barem do trenutka kada sam otkrio kvar na aparatu. Ogromne litice duz citave obale na kojima je smjesten grad a dolje, u podnozju, Pacifik sa ogromnim talasima.... Stvarno fascinatno.
Bismo danas i u Bolivijsku ambasadu da vidimo sta je sa vizom. Dadose nam nesto da ispunimo i spisak papira koje treba da im donesemo pa cemo sjutra da dobijemo vizu (bar se nadamo).
Planiramo za Cusco prekosjutra.
18 May 2011
Venezia-Madrid-Atlanta-Lima
Iako smatram da sam spreman i sposoban da spavam u skoro nemogucim uslovima moram da priznam da do sada nisam imao gore (ne)prospavanu noc od ove kada sam putovao iz Zagreba za Veneciju. Naravno da smo uzeli najjeftiniju kartu (koja je bila oko 40ak eura po glavi) te smo samim tim bili smjesteni u kola 2. klase (nesto ala kupaci voz) koji je, naravno, bio dupke pun. U ovakvim situacijama jednostavno zazalim sto me ima skoro 2 metra (da - hvali mi koji cenat).
Medjutim, cim smo ugledali Veneciju mislim da smo zaboravili sav taj umor i tu prebijenost. Jos nas je docekao i prelijep suncan dan (iako su sa svih sajtova najavljivali pljusak) pa smo bili k'o novi. Medjutim, nije nas to mnogo drzalo. Cim smo dosli do hostela ispostavilo se da smo zeznuli rezevaciju tj. da smo, umjesto za 14. i 15., napravili rezervacije za 15. i 16. Srecom vlasnik hostela (inace Kinez) je imao mjesta u svom drugom hostelu pa smo problem odmah rijesili.
Nakon kraceg (citaj par sati) odmora krenuli smo u setnju po Veneciji koja je trajala sve do vecernjih sati. Zapanjujuce je to sto su "glavne" ulice Venecije stvarno prepune turista ali cim se zadje u neku sporednu ulicicu nema nigdje zive duse. Uvece se odmorismo malo i opet iskocili da lutamo i istrazujemo Veneciju po noci. A i da fotkamo malo usput (nesto fotografija sam postavio). Malo je reci koliko me je Venecija nocu odusevila. Jos je i vrijeme za fotkanje bilo perfektno, Malo oblacno sa punim mjesecom...
Sjutri dan je bio bas obrnut. Barem sto se vremena tice. Od jutra pa sve do uvece padala je kisa ali nam to nije smetalo da obidjemo neke aturisticke djelove Venecije. Uvece se vratismo i odlucismo da preskocimo izlazak jer nas je ujutru cekao uranak i put za Madrid.
Treci dan u Veneciji je bio fenomenalan. Poranismo kako bi smo stigli da obidjemo jedno od ostrva blizu Venecije. U ovom slucaju to je bilo ostrvo Murano. Tu provedosmo par sati i nastavismo ka aerodromu. Mozda mi je jedan od najljepsih dozivljaja bio voznja od Murana do aerodroma autobusom tj. brodobusom. Citave raskrsnice na vodi!!! Srecom sam sokoro polozio za "skipera" pa sam mogao da razaznam kako su Italijani uzasni u voznji camaca.
Let za Madrid je protekao extra. Kako u Madridu kasno pada mrak (negdje oko 21 u ovo doba godine) imali smo par sati od dana da ga obidjemo. Aerodrom nije bio daleko od grada (nekih 30 minuta busom) pa smo otisli do centra i razgledali malo. Usput odlucismo da prespavamo u hostelu jer nas je sjutradan cekao pravi pakao. Od svih gradova koje sam do sada obisao u zivotu, Madrid me je najvise fascinirao. Kakav prikaz jedne imperije!!!!
Sjutradan tj. vec danas tj. vec juce ustadosmo rano kako bih ja stigao na vrijeme za moj let koji je krecao u 11.30. Sve je proslo bez problema. U Atlantu sam stigao poslije nekih 8 sati leta. Nakon ko zna koliko provjera usao sam na aerodrom i imao sam skoro 2 sata da ga pretrazim. Za nekih sat vremena sam unio vise kalorija nego sto sam to uradio za zadnjih nedelju dana. Probao sam sve osim McDonaldsa. Sve sami brendovi americke pop kulture i dzank-plasticne hrane. Cak sam prosao i pored lanca restorana zdrave ishrane koji sam samo prezrivo pogledao i sa rezigniranoscu zaobisao. To jedem svaki dan u Podgorici!!!
Nakon toga slijedilo je jos 6 sati do Lime.
I evo me. U Limi. Nego Marija treba da sleti pa zato idem.
Medjutim, cim smo ugledali Veneciju mislim da smo zaboravili sav taj umor i tu prebijenost. Jos nas je docekao i prelijep suncan dan (iako su sa svih sajtova najavljivali pljusak) pa smo bili k'o novi. Medjutim, nije nas to mnogo drzalo. Cim smo dosli do hostela ispostavilo se da smo zeznuli rezevaciju tj. da smo, umjesto za 14. i 15., napravili rezervacije za 15. i 16. Srecom vlasnik hostela (inace Kinez) je imao mjesta u svom drugom hostelu pa smo problem odmah rijesili.
Nakon kraceg (citaj par sati) odmora krenuli smo u setnju po Veneciji koja je trajala sve do vecernjih sati. Zapanjujuce je to sto su "glavne" ulice Venecije stvarno prepune turista ali cim se zadje u neku sporednu ulicicu nema nigdje zive duse. Uvece se odmorismo malo i opet iskocili da lutamo i istrazujemo Veneciju po noci. A i da fotkamo malo usput (nesto fotografija sam postavio). Malo je reci koliko me je Venecija nocu odusevila. Jos je i vrijeme za fotkanje bilo perfektno, Malo oblacno sa punim mjesecom...
Sjutri dan je bio bas obrnut. Barem sto se vremena tice. Od jutra pa sve do uvece padala je kisa ali nam to nije smetalo da obidjemo neke aturisticke djelove Venecije. Uvece se vratismo i odlucismo da preskocimo izlazak jer nas je ujutru cekao uranak i put za Madrid.
Treci dan u Veneciji je bio fenomenalan. Poranismo kako bi smo stigli da obidjemo jedno od ostrva blizu Venecije. U ovom slucaju to je bilo ostrvo Murano. Tu provedosmo par sati i nastavismo ka aerodromu. Mozda mi je jedan od najljepsih dozivljaja bio voznja od Murana do aerodroma autobusom tj. brodobusom. Citave raskrsnice na vodi!!! Srecom sam sokoro polozio za "skipera" pa sam mogao da razaznam kako su Italijani uzasni u voznji camaca.
Let za Madrid je protekao extra. Kako u Madridu kasno pada mrak (negdje oko 21 u ovo doba godine) imali smo par sati od dana da ga obidjemo. Aerodrom nije bio daleko od grada (nekih 30 minuta busom) pa smo otisli do centra i razgledali malo. Usput odlucismo da prespavamo u hostelu jer nas je sjutradan cekao pravi pakao. Od svih gradova koje sam do sada obisao u zivotu, Madrid me je najvise fascinirao. Kakav prikaz jedne imperije!!!!
Sjutradan tj. vec danas tj. vec juce ustadosmo rano kako bih ja stigao na vrijeme za moj let koji je krecao u 11.30. Sve je proslo bez problema. U Atlantu sam stigao poslije nekih 8 sati leta. Nakon ko zna koliko provjera usao sam na aerodrom i imao sam skoro 2 sata da ga pretrazim. Za nekih sat vremena sam unio vise kalorija nego sto sam to uradio za zadnjih nedelju dana. Probao sam sve osim McDonaldsa. Sve sami brendovi americke pop kulture i dzank-plasticne hrane. Cak sam prosao i pored lanca restorana zdrave ishrane koji sam samo prezrivo pogledao i sa rezigniranoscu zaobisao. To jedem svaki dan u Podgorici!!!
Nakon toga slijedilo je jos 6 sati do Lime.
I evo me. U Limi. Nego Marija treba da sleti pa zato idem.
13 May 2011
Zagorje zeleno i u njemu beli Zagreb grad
Moram da priznam da me je Zagreb odusevio. Prvo put do njega je bio fantastican. Sad mi je jasno zasto pjevaju "Zagorje zeleno, Zagorje zeleno..." jer je bukvalno citav put bio prekriven zelenilom.
Elem, kako smo dosli u Zagreb docekao nas je prelijep dan tako da smo imali nekoliko sati da se muvamo okolo prije nego sto smo se nasli sa nasim domacinom. Na stanici smo ostavili stvari (imaju velike ormane koje mozes da "iznajmis" za nekih 2 eura za 24 sata) tako da smo bili oslobodjeni tog tereta. Obidjosmo na brzinu uzi centar grada. Ono sto nas je odusevilo jeste veliki broj parkova, prelijepo sredjene ulice, centar grada bez saobracaja (sem tramvaja) i neka opustenost koju smo zapazili na ljudima. U svim parkovima (koji su odrazani tip-top) ljudi se izlezavaju na travi (i to pocevsi od djece, preko tinejdzera pa sve do penzionera). Negdje oko 10 sati smo se nasli sa domacinom. Super momak!!! Odmah smo krenuli da se nadjemo sa njegovim drustvom i da popijemo po koju tako da smo bili u bas finom drustvu sve do nekih 1-2 sata, kada smo krenuli put njegovog stana. Sa njim je bio i njegov bratic (sto smo poslije objasnjenja saznali da je u sustini rijec za rodjaka a u njegovom slucaju sestric) tako da je bilo fino drustvo. Jutros smo se siti naspavali do 10 sati, doruskovali (osjetili kulinarske moci nasih domacina) i krenuli u obilazak grada.
Iako smo dosta toga vidjeli definitivno najveci utisak na nas je ostavila poslasticarnica Vincek (http://www.vincek.com.hr/hr/ponuda/kolaci/) i to da smo se morali vratiti da probamo jos koji kolac!!!!!
Eto.... Veceras krecemo za Veneciju. Voz nam polazi oko 23.30 a tamo smo oko 7-8 ujutro. Na zalost sreca sa vremenom nas napusta pa ce nam narednih tri dana biti kisovito. Ali nas to ipak nece sprijeciti da uzivamo!!!!
Toliko za sad.
p.s. postavih neke fotke iz Zagreba.
Elem, kako smo dosli u Zagreb docekao nas je prelijep dan tako da smo imali nekoliko sati da se muvamo okolo prije nego sto smo se nasli sa nasim domacinom. Na stanici smo ostavili stvari (imaju velike ormane koje mozes da "iznajmis" za nekih 2 eura za 24 sata) tako da smo bili oslobodjeni tog tereta. Obidjosmo na brzinu uzi centar grada. Ono sto nas je odusevilo jeste veliki broj parkova, prelijepo sredjene ulice, centar grada bez saobracaja (sem tramvaja) i neka opustenost koju smo zapazili na ljudima. U svim parkovima (koji su odrazani tip-top) ljudi se izlezavaju na travi (i to pocevsi od djece, preko tinejdzera pa sve do penzionera). Negdje oko 10 sati smo se nasli sa domacinom. Super momak!!! Odmah smo krenuli da se nadjemo sa njegovim drustvom i da popijemo po koju tako da smo bili u bas finom drustvu sve do nekih 1-2 sata, kada smo krenuli put njegovog stana. Sa njim je bio i njegov bratic (sto smo poslije objasnjenja saznali da je u sustini rijec za rodjaka a u njegovom slucaju sestric) tako da je bilo fino drustvo. Jutros smo se siti naspavali do 10 sati, doruskovali (osjetili kulinarske moci nasih domacina) i krenuli u obilazak grada.
Iako smo dosta toga vidjeli definitivno najveci utisak na nas je ostavila poslasticarnica Vincek (http://www.vincek.com.hr/hr/ponuda/kolaci/) i to da smo se morali vratiti da probamo jos koji kolac!!!!!
Eto.... Veceras krecemo za Veneciju. Voz nam polazi oko 23.30 a tamo smo oko 7-8 ujutro. Na zalost sreca sa vremenom nas napusta pa ce nam narednih tri dana biti kisovito. Ali nas to ipak nece sprijeciti da uzivamo!!!!
Toliko za sad.
p.s. postavih neke fotke iz Zagreba.
11 May 2011
Biograd
E pa mi stigosmo u Beograd. Iako nas je docekao prelijep dan da sve ne tece k'o po loju pobrinuli su se ljudi iz Meksicke ambasade. Marija opet nije predala papire za vizu vec su joj savjetovali da odradi neke pripreme (a to zapravo treba da urade ljudi tj. organizacija kod kojih treba da radi tamo) pa da aplicira za vizu negdje u Juznoj Americi. Sanse da dobije vizu su (mislim) dosta solidne ali su mogli i bez ove komplikacije.
Elem, kupismo danas karte za Zagreb. Sjutra smo tamo oko 17h a smjestaj smo nasli preko CouchSurfinga (u daljim tekstovima: CS) i to kod nekog momka koji izmedju ostalog studira stomatologiju pa cemo imati o cemu pricat.
Elem, kupismo danas karte za Zagreb. Sjutra smo tamo oko 17h a smjestaj smo nasli preko CouchSurfinga (u daljim tekstovima: CS) i to kod nekog momka koji izmedju ostalog studira stomatologiju pa cemo imati o cemu pricat.
03 May 2011
Ukratko
Dragi prijatelji, rodbino i ostala interesna maso. Evo Marija i ja krećemo na daleke pute a kako znamo da se većina od vas brine i interesuje o našim putešestvijama to smo i osmislili ovaj blog kako bi ste mogli da na, makar ovako virtuelno, pratite. Trudićemo se da kad god budemo mogli objavljujemo gdje smo bili, šta smo radili i kuda ćemo ići a takođe ćemo se truditi da sve to bude ispraćeno i sa što više fotografija.
Elem, naše putovanje će ukratko ovako izgledati: u utorak veče krećemo vozom za Beograd. Tamo ostajemo do četvrtka, kada krećemo za Zagreb (isto vozom). Da li ćemo ostati u Zagrebu ili Rijeci jedan dan još ne znamo ali nakon toga idemo za Veneciju. Tamo noćimo 2 noći kada hvatamo let za Madrid. Na žalost u Madridu smo svega 20 sati pa ne vjerujem da ćemo imati vremena da ga obiđemo. Iz Madrida, odvojenim letovima, idemo za Limu. Marija preko Bogote a ja preko Atlante (prokleti bili ameri što mi uzeše 100 eura za vizu!!!). Stižemo u Limu i tamo ostajemo 2 dana i gdje vadimo Bolivijsku vizu. Letimo za Cusco. Očekujem da će nam trebati par dana da se aklimatizujemo nakon čeka imamo nekih 20-ak dana da obiđemo predio oko Cusca (Machu Picchu,
Ollantaytambo i sl.), Titikaka jezero, La Paz i predio oko njega. Nakon toga, da budem precizniji 14. juna, letimo za Buenos Aires gdje ostajemo do kraja. Marija do 30-og (mada nisam siguran) a ja do 26-og.
Dalje nam se puti razdvajaju. Ja se vraćam a Marija ide za Meksiko (bar se tako nadamo). Moj povratak se očekuje 2. jula. Pripremite narodne mase.
Dosta za prvi post.
Elem, naše putovanje će ukratko ovako izgledati: u utorak veče krećemo vozom za Beograd. Tamo ostajemo do četvrtka, kada krećemo za Zagreb (isto vozom). Da li ćemo ostati u Zagrebu ili Rijeci jedan dan još ne znamo ali nakon toga idemo za Veneciju. Tamo noćimo 2 noći kada hvatamo let za Madrid. Na žalost u Madridu smo svega 20 sati pa ne vjerujem da ćemo imati vremena da ga obiđemo. Iz Madrida, odvojenim letovima, idemo za Limu. Marija preko Bogote a ja preko Atlante (prokleti bili ameri što mi uzeše 100 eura za vizu!!!). Stižemo u Limu i tamo ostajemo 2 dana i gdje vadimo Bolivijsku vizu. Letimo za Cusco. Očekujem da će nam trebati par dana da se aklimatizujemo nakon čeka imamo nekih 20-ak dana da obiđemo predio oko Cusca (Machu Picchu,
Ollantaytambo i sl.), Titikaka jezero, La Paz i predio oko njega. Nakon toga, da budem precizniji 14. juna, letimo za Buenos Aires gdje ostajemo do kraja. Marija do 30-og (mada nisam siguran) a ja do 26-og.
Dalje nam se puti razdvajaju. Ja se vraćam a Marija ide za Meksiko (bar se tako nadamo). Moj povratak se očekuje 2. jula. Pripremite narodne mase.
Dosta za prvi post.
Subscribe to:
Posts (Atom)