Zadnjih nekoliko dana je bilo stvarno iscrplujuce, kako fizicki tako i psihicki. Prvo, ocekivali smo da jedan treking u trajanju od 5 dana ne moze nikako biti lak ali mislim da smo naisli na turu koju bi samo Saro mogao nazvati umjerenom. Sto se ti ce drugog, tokom puta smo se nagledali toliko fantasticnih prizora da nam je mozak jednostavno otkazao zbog unosa prevelike kolicine informacija.
Ali da ne pricam ovako uopsteno krenucu po danima.
Krenuli smo u srijedu. Morali smo tog dana (a i svih kasnijih) veoma rano da ustanemo kako bi smo bili spremni vec u 4.40. Dosli su po nas i strpali nas u kombi koji nas je vozio nekih 2-3 sata do nekog seoceta odakle smo trebali da pocnemo sa planinarenjem. Izgleda da je u zadnjem trenutku doslo do promjene u planu jer umjesto pocetnje setnje to prvog kampa, do njega smo se vozili kamionom. Kako nas je u grupi bilo 8-ro (mi i 6 Izraelaca) to smo se potrpali u kamion i vozali se kao dzakovi krompira. Vozio sam se ovako i prije ali nikada zabavniju voznju od ove nisam imao. Nakon sat vremena truckanja izasli smo i nastavili jos nekih 2 sata pjeske. Kada smo stigli u kamp, rucali smo i krenuli do jednog obliznjeg lednickog jezera. Jezero je, kao i sva lednicka, bilo prelijepo. Mislim da smo tu nesli nesto sto se moze porediti sa lednickim jezerima na Prokletijama. Nakon toga vratismo se u kamp, vecerasmo i u 8 sati u krevet. Kamp je bio smjesten na 3.900 mnv pa je uvece bilo poprilicno hladno. Napolju je bilo oko -5 a u satorima barem +3 tako da u njima ipak nije bilo toliko strasno.
U cetvrtak smo se digli u 5 kako bi krenuli jos u 6. Trebalo je da popnemo nekih 700m (i da dodjemo na najvisu tacku trekinga tj. na 4.600mnv) i da, nakon toga, spustimo 1.700m. Ovaj dan je upravo zbog toga bio jedan od tezih. Peli smo se nekih 5 sati (sa veoma malo pauza). Visinska razlika koju smo trebali da predjemo mozda i nije velika ali na tim visinama jednostavno se tesko dolazi do vazduha. Kada smo ispeli tih 4.600 imali smo mali veci odmor (40-ak minuta) pa smo produzili ka mjestu za rucak (koji je bio na nekih pola puta do naseg drugog kampa). Kako smo presli najvisociju tacku, ujedno i granicu izmedju pacificke i atlantske strane Anda, to se ta razlika odmah primjetila i to prije svega u vegetaciji. Sa pacificke strane, gdje uglavnom dominira hladan i suv vazduh, uglavnom se vidjelo zbunje i siprazje dok smo sa druge strane, gdje je vazduh dosta topliji i vlazniji, odmah usli u dpravu dzunglu. Ni Marija ni ja nismo mogli da vjerujemo kolika je razlika nastala u svega par kilometara. Na putu do drugog kampa vidjeli smo barem 10-ak vrsta leptira, 15-ak vrsta orhideja, drva banane, papaje, marakuje i kafe, brali i probali papaju i kafu. Usput smo sreli i stada alpaka. Pokusasmo da ih snimimo izbliza ali bejahu previse strasljive. Taj dan je bio stvarno ubitacan. Peli smo se 5 a spustali skoro isto toliko. Kamp nam je bio te noci na mnogo toplijem mjestu ali je zato bio pun komaraca. Dal' zbog toga sto sam previse sladak ili sta li vec, u svakom slucaju od te noci sam poceo da skupljam (i pored svog mog prskanja) ujede komaraca.
Treci dan nam je donio malo vise sna. Legli smo u 9 a ustali oko 6. Ovaj dan je ispao najlaksi jer smo imali da pjesacimo samo do rucka tj. oko nekih 4 sata. Nakon toga smo se smjestili u 3. kamp. Nadali smo se toploj vodi ali smo ipak ostali bez nje, sto nam nije mnogo smetalo. Ovdje smo vec mnogo lakse disali jer smo bili na nekih 2.300 mnv. Kako su Izraelci napustili kamp (jer su htjeli dan ranije da stignu do MP-a) to smo Marija i ja ostali sami. Kako je tu, pored nas, bilo jos trekera, to smo otisli do jedne grupice, koje smo upoznali usput, i druzili se malkice sa njima. Uopste tako jedna opustena i odmarajuca noc kao da je bila predznak za muke koje cemo proci sjutradan. Opet legosmo dosta rano tj. oko 9, kako bi smo ustali u 5.
Subota. Uranak i rani polazak. Cim smo ustali, ustanovili smo kisu (iako smo je prvih 20-ak minuta ignorisali u nadi da ce nekako nestati). Treking po kisi tj. velikoj vlaznosti je nesto najgore sto sam do sada iskusio. Pogotovo ako treba da se preskoci planina visoka 700m. Strmi uspon, kisa spolja, znoj iznutra, zurba jer smo imali dosta toga da predjemo - sve to zajedno ucinilo je prvi dio dana nezaboravnim. Nakon 3 sata uspjeli smo da ispenjemo tih tricavih 700m kako bi smo stigli do mjesta odakle je bio prelijep pogled na MP. Bar su nam tako rekli jer jedino sto smo mi mogli da vidimo jesu oblaci. Kisa je do tada stala ali su se oblaci i dalje dobro drzali. Opet, nsimo se mogli dugo zadrzavati. Krenuli smo na spustanje po jos strmijem i blatnjavom terenu. Negdje na pola spustanja oblaci su se malkice razisli pa smo mogli da vidimo ono sta smo propustili na vrhu. Macu Picu u daljini!!!!. Ja sam tako blenuo nekih 10-ak minuta, dok me u neko doba Marija nije (do)zvala (pameti). Nekako se spustismo do 13h i to do mjesta za rucak. Inace, svo ovo vrijeme nas je pratio nas licni kuvar i konjusar koji su nam spremali obroke i nosili stvari. Od rucka nas je cekalo jos nekih 13-ak kilometara do gradica koji se nalazio u podnozju MP-a i gdje smo imali prenociste u hostelu. Ovo mozda i ne bi bilo toliko strasno da nismo sami nosili stvari. Kako smo odlucili da nosimo samo jedan ranac (zapravo toliko smo mogli) to smo Marija i ja odabrali samo najneophodnije stvari nabili ih u njen ranac. Takav a-lagan ranac smo nosili pola puta Marija a pola puta ja. Put od rucka do tog gradica je trajao nekih 3 sata (srecom uglavnom po ravnom). Kako smo se smjestili u hostel to smo jedva docekali krevet i topli tus. Kako sam ja bio odmorniji to sam ja prvi krenuo pod tus. Na moje veliko iznenadjenje tople vode nije bilo, pa sam sav iznerviran krenuo da trazim gazdu hostela. Da li zbog mog izraza, mojih skoro 2 metra, mojih slatkih okica ili zbog neceg cetvrtog - ne znam ali gazda se potrudio da za 2-3 minuta dobijemo toplu vodu. Na veceri smo jos saznali da, ako zelimo da se popnemo na Vajna Picu, moramo da ustanemo veoma rano tj. vec u 3. Vajna Picu je zapravo brdo odmah pored MP-a (veoma prepoznatljiv vrh jer se vidi na svim fotkama i razglednicama MP-a) i koji predstavlja najvisociji vrh na kojem se nalaze gradjevine u okviru MP-a. Kako je dnevno dozvoljeno svega 400 ljudi da se popne na taj vrh, to smo morali da budemo medju prvima.
Nedelja. Dan D. Morali smo da ustanemo vec u 3 sata kako bi smo vec u 4 krenuli. Trebalo nam je nekih pola sata do donje kapije koja se otvara u 4.45. Od tog mjesta do ulaza na MP ima nekih 400m visinske razlike. Tako smo po mrkloj noci, sa ceonim lampama, poceli da penjemo. Citav taj uspon je bio pokriven stepenicama tako da smo za nekih sat vremena popeli oko 1200 do 1500 stepenica. Ali vrijedilo je. Dobili smo pecate sa kojima smo mogli da (sto ce se kasnije ispostaviti) popnemo jos nekih 400otinjak stepenika.
Elem, ulazimo na Macu Picu. Sunce polako izlazi iz planina koji ga okruzuju. Neprocjenjivo! Tu smo na Macu Picu i i gledamo kako ga Sunce polako obasjava. Prizor vrijedan pamcenja!!!!
Dalje krecemo u turu po MP-u koja traje nekih 2 sata tako da smo od nekih 8 sati pa sve dok nismo krenuli tj. oko 15 sati imali slobodno vrijeme tako da smo dobro "ispostovali" MP.
U 10 sati smo krenuli da popnemo i Vajna Picu, koji je nekih 150-200 metara visociji od MP-a. Iako sam vec tada znao da cu za zivota mrzjeti stepenice i penjanje, krenuli smo na jos par stotina istih. Da li je vrijedilo? Ooooooooo, jos kako.
Kad smo se spustili dolje imali smo jos par sati da obilazimo MP sto smo najvise iskoristili u izlezavanju i lencarenju, jer, ruku na srce, smo u tom periosu vec nekih 10 sati bili na nogama.
Napustili smo Macu Picu oko 3 a oko 7 se uputili vozom ka Cuscu. Tamo smo stigli oko 23h i mrvti umorni samo pali u krevete.
Danas odmaramo.
Mozda i sjutra....
No comments:
Post a Comment