Na drugoj planeti

Kako smo se nekako odmrzli i kako smo docekali 10 sati, to smo preraspodijelili stvari na koje nam trebaju u jedan i na one koje nam ne trebaju u drugi ranac. Potovarili smo se u dzipove i krenuli. Put je trebao da traje 3 dana i 2 noci. Odmah nakon kretanja stigli smo na prvo predvidjeno mjesto za obilazak tj. na groblje vozova. Na jednom mjestu su se nasli nekih 20-ak vagona i isto toliko lokomotiva koji su se nalazile u zadnjim fazama raspadanja. Citava ta scena (stare parne lokomotive, pustinja oko njih, vjetar koji je digao prasinu) me je fascinirala i bila jedna od najupecatljivijih stvari koje sam dozivio u ta tri dana. Na zalost, mogli smo da se zadrzimo svega 10-ak minuta. Nakon toga krenuli smo ka Slanim poljima. Poslije nekih sat vremena voznje dosli smo do njih i krenuli da se vozimo ka njihovom centru, za sta nam je trebalo oko 3 sata voznje. Tek kasnije sam na Google Maps-u vidio da taj Salar de Uyuni (Slana polja Uyunija) zauzimaju povrìnu otprilike polovine Crne Gore. Na zalost, jedini pravi nacin da vidite gdje smo bili jeste da vidite i fotografije ali kako me porpilicno zezaju kompjuteri u ovom hostelu to sam odlucio da necu postavljati fotke dok se ne docepam nekog pristojnog.
Elem, ogromne povrsine ciste soli koji se prostiru u nedogled stvarno su iizgledali kao da nisu sa ove planete. Navodno je, nakon tektonskih poremecaja, citavo tlo se izdiglo i odsjeklo dio mora koji se tu nalazilo. Vremenom, voda se isusila a so je ostala. E sad, ovdasnji ljudi eksplatisu so vec stotinama godina (odatle i ono groblje vozova) ali izgleda da su tek malo zagrebli povrsinu soli.
Dolazimo do centra Slanih polja, gdje se nalazi (naravno) slani Hotel, koji je, kao sto pogadjate, napravljen citav od soli. Tu se zadrzavamo malo i nastavljamo sa jos nekih sat-dva voznje prema ostrvu koji se izdize iz Slanih polja gdje imamo rucak.
Nakon rucka krecemo ka prvom prenocistu. Trvalo nam je nekih 3 sata voznje od kojih zadnjih sat vremena prolazimo kroz vodom prekivene povrsine. Opet scena za prizor - u daljini se tek naziru brda, svugdje okolo tanak sloj vode (ne deblji od 10ak cm) a na dnu se jasno vide kristali soli. Tek nakon nekih sat vremena voznje po tom "jezeru" izlazimo na suvo i stizemo u za nas predvidjen smjestaj.
Iako je na prvi pogled "smjestaj" izgledao kao poslednja rupa na svijetu, cim smo usli prijatno smo se iznenadili. I ovaj "hotel" je bio izgradjen sav od soli. Cigle od soli su bile spojene nekakvim sonim malterom. Na podu je bila isitnjena so a sa tavana su visili ukrasi u vidu kristala soli na komadima kanapa (od kojih je i luster bio napravljen). Najbolja stvar je bila to sto su, kad su nam posluzili veceru, jela bila uglavnom neslana ali kako smo bili u kuci od soli to nam dosoljavanje nije bio problem. Samo se sagnes do poda ili sastruzes malo maltera i eto....
Kako smo trebali (opet) rano da ustanemo to smo rano i legli. Ja sam nesto ranije ustao, cisto kako bih nadoknadio propust sa Isle de Sol i, moram da priznam, da sam ga u potpunosti nadoknadio. Opet, vidjecete fotke.
Krecemo u 6 i nastavljamo ka mnogobrojnim lagunama. Ujutru smo se vozili nekoliko sati i svakih sat vremena smo ulazili i izlazili iz velikih pustinjskih povrsina oivicenih visokim planinama (cisto za poredjenje pustinje su se nalazile na od 3.800 do 4.000 mnv) i to svaka drugacija od predhodne. Naravno, putevi su bili samo utabani pustinjski predjeli koji su najvecim dijelom bili udobniji od vecine crnogorskih puteva.
Poslije izvesnog vremena dolazimo do Crvene lagune gdje zaticemo flamingose. Iako smo se do tada vec malkice privikli na skroz nova okruzenja, prisustvo flamingosa nas je poprilicno odusevilo.
U nastavku, prolazimo pored jos nekoliko laguna (naravno sve razlicitih boja) i stizemo predvece u drugo prenociste. Kako smo se nalazili na preko 4.000 mnv to je noc obecavala da bude led ledna, sto je na kraju i ispunila. Nas 30-ak avanturista iz nekoliko agencija se zbilo oko jedine male peci na drva (od kaktusa) koja je bila u hotelu. Nakon vecere nismo se mnogo zadrzavali, sto zbog hladnoce a sto zbog, zamislite, ranog jurtenja.
Ujutru opet prisustvujemo fantasticnom prizoru izlaska Sunca a onda krecemo. Dolazimo do "gejzira" gdje umjesto vode izbija para. Nismo se mnogo zadrzavali jer je bilo led ledeno. Prolazimo pored "kamenih stabala" i dolazimo do pretposlednje lagune. Ovdje je bilo moguce da se ljudi kupaju u toplim izvorima pa smo mogli da biramo ili da se kupamo ili da odemo do Zelene lagune. Kako je spoljasnja temperatura bila i dalje poprilicno niza od nule a i kako smo htjeli da vidimo sto vise, to smo se odlucili da posjetimo Zelenu lagunu. Laguna, najtoksicnija od svih predhodnih zbog prisustva arsena i olova, je bila mozda i njaljepsa do tada vidjena. U tom trenutku smo bili na najvisoj koti citavog puta (4.850 mnv) pa je i vrijeme odgovaralo toj visini tj. bilo je led ledeno.
Vratili smo se da pokupimo ostatak ekipe koji se brckao i krenuli nazad ka Uyuniju, za sta nam je trebalo 4 sata voznje.
Nakon dolaska u Uyuni imali smo 4 sata na pretek sto smo iskoristili da se raspisemo na Interentu, da pojedemo nesto kao i da opet posjetimo ono groblje vozova.
Bus za La Paz je krenuo u 8 a mi se opet pomalo smrzli, iako smo se ovoga puta dobro pripremili za to.