Over and out

Evo me nakon duzeg vremena. Moram da priznam da sam nesto izgubio volju da pisem, sto zbog (veoma) brzog povratka u rodnu grudu, sto zbog "gubitka" saputnika.
Elem, ja se pripovrnuh na stari kontinent sa sve mogucim peripetijama. Prvo mi je let za Rim kasnio 7 sati da bi opet ista kompanija (Alitalia) kasnila i sa drugim letom za Madrid jos sat vremena. Sve bi ovo bilo podnosljivo da ja nisam imao kupljenu voznu kart iz Madrida za Valensiju. Srecom ili time sto sam bio vidovit, kupio sam tu kartu 9 sati nakon prvobitnog vremena slijetanja na Barahu tako da sam uspio da stignem 20 minuta prije polaska.
A voz - kakv voz!!!! Jurili smo tricavih 300 na sat sa sve truckanjem da si mogao da pravis kulu od karata.
Valensija je definitivno grad koji bih obisao jos koji put. Samo da se posjeti Grad umjetnosti i nauke treba vam barem 2 dana (ako ne i 3) ali sam ga ja bukvalno pretrcao za 8 sati. I naravno pao s'nogu. Evo sam postavio neke fotke pa bacite pogled.
E sad koliko sam uzivao u Valensiji tako trenutno ne podnosim Bari. Prvo sto sam jedva nasao prenociste. Jeste da sam imao tri adrese ali nisam ocekivao ni da rodjeni Barani (ili kako se vec pise) ne znaju adrese u svom gradu. Sta vise, mapa a i same ulice su bile toliko konfuzne da se pitam kako neko uspijeva da se snadje u njima. A i ova vrucina!!!! Uh....
Eto, moj se put privodi kraju. Stoga smatrajte ovo poslednjim postom.

Ta-taaaaaaaaaaaaaaaaa

Tango

Iako BsAs ima toliko toga da pruzi i predstavlja grad u kome ima toliko toga da se vidi, mislim da je samo ova rijec dovoljna da ga opise. Barem meni. BsAs sam izabrao zbog tanga, tamo sam ga trazio i svakodnevno nalazio.
Tokom citavog ovog puta mislim da smo imali dosta srece ali ona je tek dosla na vidjelo na dan putovanja iz La Paza za BsAs. Kako mi je let isao veoma rano i to preko Lime, to nisam bio svjestan jedne komplikacije koja se uveliko odvijala u Cileu. Zapravo, negdje na granici izmedju Argentina i Cilea je proradio vulkan i svu svoju prasinu i pepeo slao ka BsAs-u, tako da je tog jutra aerodrom bio zatvoren. Tek kada sam stigao u Limi saznao sam da je aerodrom zatvoren i da ga cas otvaraju cas zatvaraju. Nakon dva sata cekanja kapetan naseg aviona je donio odluku da poletimo. Poslije 4 sata leta smo sletjeli na aerodrom Ezeiza u BsAs-u i bili jedan od 8 aviona koji su slejteli tog dana. Na zalost, Marijin avion je bio odlozen ali je i ona dosla dan nakon toga.
Kao sto vec rekoh, odmah nakon dolaska smo se bacili u trazenju informacija oko milongi, casova, praktika i tome sl. (za sve neupucene: milonga - plesno vece tanga, casovi - casovi i praktika - casovi na kojima se samo vjezba tango). Srecom, preko Matijasa (momka koga sam ugostio u Podgorici) upoznali smo Marsela koji je inace i sam tanguero tako da smo imali pravog "vodica" za ovu vrstu desavanja.
Neka dnevna rutina bi nam bila da preko dana obilazimo BsAs a predvece da odemo ili na cas ili na milongu ili i jedno i drugo.
Kako je drugi razlog za nas dolazak bio cuveni argentinski mesni obrok, to nas je Matijas jednog dana odveo na njegovo omiljeno mjesto. Kada smo zavrsili obed moram da priznam da se bas ne sjecam najbolje sta sam radio narednih par sati jer sam se toliko bio najeo (da ne kazem kako je meso bilo ukusno) da mi je i zadnji eritrocit otisao u stomak.
I na kraju, treci razlog naseg dolaska (pa dobro, uglavnom ovo vazi za mene) jeste fudbal. Imao sam zelju da posjetim utakmicu Boke ili Rivera ali se do naseg dolaska prvenstvo zavrsilo i ostala su bila jos dva kola da se odigraju (ni meni ovo nije u potpunosti jasno). Elem, River jeste imao utakmicu na domacem terenu ali kako je to bila odlucujuca utkamica za njih (da li da ostanu u prvoj ligi ili ne) to je karata bilo nemoguce doci. Mogao sam ih nabaviti preko agencija ali mi je cijena od 70 eura bila ipak previsoka.
I eto, na kraju mi se opet ponavlja istorija. Izgleda da je onaj vulkan opet proradio pa su juce i danas otkazivani neki letovi. Iskreno se nadam da nece doci do otkazivanja mog ali cu tek sjutra znati.

Nista novo

Evo sam ugrabio da postvaim neke nove fotke i par filmcica iz Uyunija pa uzivajte. Nisam nesto raspolozen za piosanje pa cu ovaj put to preskocit. Ne znamjerajte.

....

El Camino de la Muerte

El Camino de la Muerte, Death road ili vam Put smrti je, nekada, bio jedina saobracajnica izmedju La Paza i istocnih, nizih, krajeva zemlje. U to vrijeme desavalo se da skoro svakog dana jedan (ili vise) kamiona/autobusa padnu niz stranu ovog puta i zavrse na dnu 100 do 400m visoke litice. Kako je put uklesan u skoro verikalnu liticu to je jedna strana puta ogranicena stijenama a druga potpuno otvorena.Cisto da steknete uvid kako sve to izgleda nesto fotografija mozete vidjeti ovdje:
http://www.google.com/search?q=death+road&hl=es&client=firefox-a&hs=N3h&rls=org.mozilla:es-ES:official&prmd=ivns&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=EXL_Tb3lGMWftwe8nJy8Dg&ved=0CCcQsAQ&biw=1024&bih=604
Danas, ovaj put se zaobilazi od strane saobracaja jer je napravljen noviji, moderniji (citaj sigurniji) put, dok stari put koriste iskljucivo turisticke agencije za ture spustanja biciklima.
Tura spustanja je trajala nekoliko sati i podrazumijevala je dva dijela. U prvom dijelu se spustamo asfaltnim putem a u drugom prelazimo na stari makadamski put i njime se spustamo do cilja. Tacka sa koje krecemo se nalazi na nekih 4.700 mnv a cilj na nekih 1.200 tako da se u 60 km (koliko je dugacka dionica) spustamo nekih 3.600m.
Kada smo krenuli svako je dobio (pored bicikla) pantalone, termo majcu (koju smo nosili preko nasih), jaknu, kacigu, rukavice kao i stitnike za kolena i laktove. Kako smo bili na velikoj nadmorskoj visini bilo je poprilicno hladno tako da smo pored svega ovoga obukli i po jedan dzemper.
Prva dionica po asfaltu (nekih 20ak km) je prosla prilicno lagano i taj dio puta se koristi kako bi se malo bolje privikli na bicikla.
Kada smo sisli na makadamski dio vec je bilo otopljelo pa smo skinuli jakne. U narednih 2 sata smo se spustili do cilja bez vecih problema. Kako nije bilo pametno da drzimo aparate uz sebe, to smo ih ostavili u autobusu koji nas je pratio tako da nemamo mnogo fotografija. Medjutim, vodici su imali aparate pa su nas oni i snimali i fotografisali tako da smo na kraju dobili poi CD sa svim tim materijalom.
Na kraju, kada smo se spustili do cilja, zavrsili smo u hostel gdje su nas cekali tusevi, topli rucak, ljuljaske za izlezavanje kao i bazen jer smo vec tu mogli da idemo u sorcevima i da se brckamo u (nebastoplom) bazenu.
 Poslije nekoliko sati izlezavanja krenuli smo nazad za La Paz.

La Paz

Tako smo se, napokon, vratili u La Paz. Citav grad kao i njegov polozaj nas je opcinio na prvi pogled. Najsiromasniji djelovi grada su se nalazili na visorvanima iznad kao i na padinama oko uvale u kojoj se nalazio strogi centar grad sa neboderima i glavnim ulicama. Rano ujutro smo se smjestili u hostel i krenuli u prvobitnu setnju upoznavanja okoline. Kako smo imali 5 dana da provedemo u La Pazu to smo imali i vise nego dovoljno vremena da ga upoznamo.
Vec prvog dana smo otisli u agenciju kako bi smo nasli neki aranzman vezna za voznju bicikla kroz Death road. Ostatak tog dana smo proveli u laganoj setnji i nismo se nesto udaljavali od hostela.
Sjutradan smo otisli do vidikovca odakle se pruzao pogled na veci dio grada, prosetali do istorisjkog dijela grada i obisli cuvenu Vesticju pijacu. E sad, zasto sde zove Vesticja nismo saznali ali cinjenica da se tamo, izmedju ostalog, prodaju mumificirana tijela malih lama, njihovi skeleti (kao i djelovi istih) kao i da sve to prati odgovarajuci (mozda nekima) miris nas je navela da i ne trazimo mnogo objasnjenja.

Na drugoj planeti

Kako smo se nekako odmrzli i kako smo docekali 10 sati, to smo preraspodijelili stvari na koje nam trebaju u jedan i na one koje nam ne trebaju u drugi ranac. Potovarili smo se u dzipove i krenuli. Put je trebao da traje 3 dana i 2 noci. Odmah nakon kretanja stigli smo na prvo predvidjeno mjesto za obilazak tj. na groblje vozova. Na jednom mjestu su se nasli nekih 20-ak vagona i isto toliko lokomotiva koji su se nalazile u zadnjim fazama raspadanja. Citava ta scena (stare parne lokomotive, pustinja oko njih, vjetar koji je digao prasinu) me je fascinirala i bila jedna od najupecatljivijih stvari koje sam dozivio u ta tri dana. Na zalost, mogli smo da se zadrzimo svega 10-ak minuta. Nakon toga krenuli smo ka Slanim poljima. Poslije nekih sat vremena voznje dosli smo do njih i krenuli da se vozimo ka njihovom centru, za sta nam je trebalo oko 3 sata voznje. Tek kasnije sam na Google Maps-u vidio da taj Salar de Uyuni (Slana polja Uyunija) zauzimaju povrìnu otprilike polovine Crne Gore. Na zalost, jedini pravi nacin da vidite gdje smo bili jeste da vidite i fotografije ali kako me porpilicno zezaju kompjuteri u ovom hostelu to sam odlucio da necu postavljati fotke dok se ne docepam nekog pristojnog.
Elem, ogromne povrsine ciste soli koji se prostiru u nedogled stvarno su iizgledali kao da nisu sa ove planete. Navodno je, nakon tektonskih poremecaja, citavo tlo se izdiglo i odsjeklo dio mora koji se tu nalazilo. Vremenom, voda se isusila a so je ostala. E sad, ovdasnji ljudi eksplatisu so vec stotinama godina (odatle i ono groblje vozova) ali izgleda da su tek malo zagrebli povrsinu soli.
Dolazimo do centra Slanih polja, gdje se nalazi (naravno) slani Hotel, koji je, kao sto pogadjate, napravljen citav od soli. Tu se zadrzavamo malo i nastavljamo sa jos nekih sat-dva voznje prema ostrvu koji se izdize iz Slanih polja gdje imamo rucak.
Nakon rucka krecemo ka prvom prenocistu. Trvalo nam je nekih 3 sata voznje od kojih zadnjih sat vremena prolazimo kroz vodom prekivene povrsine. Opet scena za prizor - u daljini se tek naziru brda, svugdje okolo tanak sloj vode (ne deblji od 10ak cm) a na dnu se jasno vide kristali soli. Tek nakon nekih sat vremena voznje po tom "jezeru" izlazimo na suvo i stizemo u za nas predvidjen smjestaj.
Iako je na prvi pogled "smjestaj" izgledao kao poslednja rupa na svijetu, cim smo usli prijatno smo se iznenadili. I ovaj "hotel" je bio izgradjen sav od soli. Cigle od soli su bile spojene nekakvim sonim malterom. Na podu je bila isitnjena so a sa tavana su visili ukrasi u vidu kristala soli na komadima kanapa (od kojih je i luster bio napravljen). Najbolja stvar je bila to sto su, kad su nam posluzili veceru, jela bila uglavnom neslana ali kako smo bili u kuci od soli to nam dosoljavanje nije bio problem. Samo se sagnes do poda ili sastruzes malo maltera i eto....
Kako smo trebali (opet) rano da ustanemo to smo rano i legli. Ja sam nesto ranije ustao, cisto kako bih nadoknadio propust sa Isle de Sol i, moram da priznam, da sam ga u potpunosti nadoknadio. Opet, vidjecete fotke.
Krecemo u 6 i nastavljamo ka mnogobrojnim lagunama. Ujutru smo se vozili nekoliko sati i svakih sat vremena smo ulazili i izlazili iz velikih pustinjskih povrsina oivicenih visokim planinama (cisto za poredjenje pustinje su se nalazile na od 3.800 do 4.000 mnv) i to svaka drugacija od predhodne. Naravno, putevi su bili samo utabani pustinjski predjeli koji su najvecim dijelom bili udobniji od vecine crnogorskih puteva.
Poslije izvesnog vremena dolazimo do Crvene lagune gdje zaticemo flamingose. Iako smo se do tada vec malkice privikli na skroz nova okruzenja, prisustvo flamingosa nas je poprilicno odusevilo.
U nastavku, prolazimo pored jos nekoliko laguna (naravno sve razlicitih boja) i stizemo predvece u drugo prenociste. Kako smo se nalazili na preko 4.000 mnv to je noc obecavala da bude led ledna, sto je na kraju i ispunila. Nas 30-ak avanturista iz nekoliko agencija se zbilo oko jedine male peci na drva (od kaktusa) koja je bila u hotelu. Nakon vecere nismo se mnogo zadrzavali, sto zbog hladnoce a sto zbog, zamislite, ranog jurtenja.
Ujutru opet prisustvujemo fantasticnom prizoru izlaska Sunca a onda krecemo. Dolazimo do "gejzira" gdje umjesto vode izbija para. Nismo se mnogo zadrzavali jer je bilo led ledeno. Prolazimo pored "kamenih stabala" i dolazimo do pretposlednje lagune. Ovdje je bilo moguce da se ljudi kupaju u toplim izvorima pa smo mogli da biramo ili da se kupamo ili da odemo do Zelene lagune. Kako je spoljasnja temperatura bila i dalje poprilicno niza od nule a i kako smo htjeli da vidimo sto vise, to smo se odlucili da posjetimo Zelenu lagunu. Laguna, najtoksicnija od svih predhodnih zbog prisustva arsena i olova, je bila mozda i njaljepsa do tada vidjena. U tom trenutku smo bili na najvisoj koti citavog puta (4.850 mnv) pa je i vrijeme odgovaralo toj visini tj. bilo je led ledeno.
Vratili smo se da pokupimo ostatak ekipe koji se brckao i krenuli nazad ka Uyuniju, za sta nam je trebalo 4 sata voznje.
Nakon dolaska u Uyuni imali smo 4 sata na pretek sto smo iskoristili da se raspisemo na Interentu, da pojedemo nesto kao i da opet posjetimo ono groblje vozova.
Bus za La Paz je krenuo u 8 a mi se opet pomalo smrzli, iako smo se ovoga puta dobro pripremili za to.

Uyuni

Kako smo stigli u La Paz to smo odmah potrazili kada imamo bus za Uyuni. Ispostavilo se da je prvi bus bio odmah za 2 sata tako da smo mogli taman da pojedemo nesto i nabavimo par stvarcica za put.
E sad, Uyuni je jedan mali gradic iz kojeg se polazi na ture po slanim poljima oko tog gradica. Kad smo planirali ovaj put nismo bili sigurni da li da odemo na ovaj obilazak ili ne ali kad smo vidjeli fotografije na netu nismo imali ni malo sumnje.
Put iz La Paza do Uyunija je trajao 11 sati. Kako je autobus bio dosta udoban (cak i za moje standarde) a i kako smo zauseli po dva sjedista, to nam je put dosta lako pao. Medjutim, kako smo stigli oko 6 ujutru a kako je Sunce izlazilo oko7-7.30 to smo se poprilicno dobro smrzli tih prvih par sati. Srecom, na stanici su nas odmah "pokupili" iz neke agencije koja nam je mogla obezbijediti 3-o dnevnu turu vec istog dana.

I tada je Avantura pocela...

Isla de Sol

Iako smo krenuli po podne i iako mi se uveliko spavalo, voznja od Puna do Kopakabane (koja je trajala 5 sati) je nesto najuzbudljivije sto smo doziveli do sada. Kako se Titikaka jezero sastoji iz veceg i manjeg dijela, koji su spojeni uskim jezerouzom, to smo morali na neki nacin da ga predjemo. Ja sam ocekivao trajekt ili most (u sta nisam mnogo vjerovao) ali se na kraju ispostavilo da su u pitanju neke barze na kojima su se prevozili autibusi (pojedinacno) ili kola (po 2-3 njih). Mi, putnici, smo morali da izadjemo iz busa i da se prevezemo malim brodicima (po nas 15-ak na brodic ne duzi od 5 metara). Kako je jezero bilo malkice burno, to je i voznja bila krajnje zanimljiva. Na brodicu se jasno vidjelo ko je iz Amerike, Kanade i Z Evrope, jer su tako grcevito stiskali onaj pojas za spasavanje kao da su jedva cekali da se brod prevrne. Sa druge strane ja a i Marija (pogotovo) navikli na ovakve talasice nismo se mnogo brinuli vec smo iz sve duse uzivali u kratkoj voznji.
Popodne stigosmo u Kopakabnu, nadjosmo hostel i ugovorismo ranu voznju do Suncanog ostrva (Isla de Sol). Kako smo jos od ranije kao i od drugih ljudi culi da su izlasci Sunca tamo vrlo upecatljivi kao i da postoje mogucnosti prenocista, to smo odlucili da ne preskocimo ni ovo "cudo" Bolivije.
Posto smo se smjestili na juznu stranu ostrva a sve zanimljivosti su bile na sjevernoj (navodno citav svijet kao i same Inke su se stvorile na ovom ostrvu) to smo odlucili da prosetamo. E sad, da smo u CG ova lagana setnja od svega par sati (u jednom pravcu) ne bi nam mnogo tesko pala. Kako smo bili na preko 3.800 mnv a i kako nas je Sunce neumoljivo obasjavalo to smo se jedva stigli do sjevernog dijela. Nakon obilaska "lokalnih arheoloskih lokaliteta" odlucismo da ostranemo do zalaska Sunca, kako bi ga ovjekovjecili putem fotoaparata. Na nase veliko razocaranje zalazak nije bio nesto spektakularan pa smo se polako vratili u hostel. Ipak trebalo je rano ustati ako se htjelo prisustvovati i izlasku. Marija je kategoricki odbila ovu ideju pa sam ja, u ime Crne Gore, VCG i Stomatoloske komore (koja, inace jos ne postoji), odlucio da ovu ideju sprovedem u djelo.
Na kraju jos jedno razocaranje. Ogroman oblak je pokrio bas taj dio neba gdje je Sunce trebalo da se pojavi tako da od magicnog izlaska nije nista bilo.
Mozda neki drugi put.
U 8.30 krenusmo nazad ka Kopakabani a u 14 smo vec bili u busu za La Paz.

Plutajuca ostrva

Evo, posto odavno nisam pis'o, napravicu 2-3 nova posta, jer se, u krajnju ruku, dosta toga i izdesavalo.
Elem, stigosmo u Puno u ranim predvecernjim satima, sto nam je taman dalo vremena da se istusiramo, odemo do grada kako bi nesto pojeli i sredimo neku turu po Titikaka jezeru. Kako smo i od prije naculi da se nezaobilazno moraju obici plutajuca ostrva na jezeru to smo ih i mi morali vidjeti.
Na kraju odlucismo se za neku cjelodensvnu turu koja, pored ovih ostrva, obilazi i jos neko malo vece ostrvo. Iako smo najveci dio ture proveli u voznji to smo iskoristili pa smo se dobro naspavali.
Sto se tice plutajucih ostrva, stvarno su fantasticna i nadasve originalna. Ljudi koji zive na njima (a ima ih oko 2 hiljade) ih prave od trske koja raste na jezeru. Za pravljenje jednog ostrva, povrsine par stotina kvadrata, treba im godinu dana a samo ostrvo traje oko 20 godina. Kako trska vremenom trune to se svako malo moraju dodavati novi slojevi trske kako bi se ostrvo odrzalo iznad vode. U svakom slucaju, lokalci nas fino docekase (iako smo otisli bez boce) i napravili nam pravu malu turisticku prezentaciju a mi smo, ko pravi turisti, zadivljeno pljeskali i slikavali svudj naokolo.
Ovo drugo ostrvo nije bilo nesto previse dopadljivo pa ga necu ni opisivati.
Od svega sto nas je odusevilo na jezeru, pored plutajucih ostrva, jeste samo jezero. Obilazeci ovo drugo ostrvo imali smo utisak da setamo obalom Jadrana. Plava boja vode, jako sunce, krseviti predjeli i nisko rastinje svugde naokolo nas je, kao sto rekoh, vise podsjecalo na nase primorje i Dalmaciju nego na slatkovodno jezero.
Poslije ture se vratismo u hostel i ugovorismo voznju za Kopakabanu tj. mali gradic u Boliviji.

Najvise jezero na svijetu

Evo smo "napokon" napustili Cusco i uputili se u sledece avanture. Jutros smo rano krenuli a poslije podne stigli u Puno, gradic na samoj obali Titikaka jezera (http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A2%D0%B8%D1%82%D0%B8%D0%BA%D0%B0%D0%BA%D0%B0). Put je bio fantastican. Putovali smo autobusom u kojem sam imao, ne samo dovoljno mjesta, vec i dodatnih 30 centi ispred. Prave fotelje!!! Zbog toga put nismo ni osjetili. Za sjutra smo vec kaparisali obilazak plutajucih i neplutajucih ostrvaca po jezeru dok za prekosjutra planiramo da predjemo u Boliviju.
Do daljnjeg...